Amen Break – besmrtni bubnjarski solo

Bubnjevi vjerojatno nisu prvi instrument koji će vam pasti na pamet kada se spomene ‘solo’. A ipak, jedan bubnjarski solo dug jedva šest sekundi ušao je u kolektivnu glazbenu svijest i ne postoji žanr na koji nije utjecao.

Ljubitelji filmova zasigurno su upoznati s pričom o najpoznatijem
filmskom vrisku Wilhelm scream koji često prati scene
stradavanja kolateralnih žrtava. Prema nekim podacima upotrijebljen je u
gotovo 300 filmova, serija, emisija i video igara, neovisno pričamo li o
drami, akciji, SF-u, vesternu, komediji ili bilo kojem drugom žanru.I
glazbeni svijet ima svoju inačicu Wilhelm screama. Nekad je ubrzan,
nekad usporen, nekad u normalnoj brzini, no čuli ste ga zasigurno
nebrojeno puta: u pjesmama, jingleovima, filmovima, reklamama,
televizijskim i radijskim špicama, crtićima… Njegovo je ime ‘Amen Break’
i bez njega ne bi postojali drum and bass i jungle; rave i hip-hop bili
bi znatno siromašniji, baš kao i rock i pop scena.A sve je počelo 1969. godine kada je poprilično nepoznati funk-soul bend The Winstons snimio generičko EP izdanje slično nebrojenim izdanjima iz tog vremena. Na A-strani nalazila se “Color Him Father”, a da ploča ne reproducira samo šuštanje kada se okrene na B-stranu, pobrinuo se instrumental “Amen, Brother“.Većina pjesama iz tog vremena koja se bazirala na funky ritmu imala je jednostavnu shemu, a ‘break’ je bio glazbeni detalj koji je spajao dva dijela pjesme. “Color Him Father” je skupa s The Winstonsima zaostala negdje u prošlosti, no instrumentalni break bubnjara Gregorya C. Colemana u “Amen, Brother” upisao se u povijest (za nestrpljive: ‘Amen Break’ je na 1:25).

Sredinom osamdesetih, pojavila se bootleg kolekcija “Ultimate Breaks and Beats” s pregršt sampleova namijenjenih profesionalnim hip-hop DJ-evima. Kako je njihovo iskustvo s vremenom pokazalo da publika najbolje reagira na tih 6 sekundi tražio se način kako produžiti njihovo trajanje. ‘Amen Break’ je prvo usporen, a zatim su iskorištene sve prednosti ‘turntablea’ – na dvije bi se glave stavile identične ploče: kad sample na jednoj završi pustila bi se druga; za vrijeme sviranja druge prva bi se namjestila opet na početak i tako unedogled. Pojavom prvih samplera ‘Amen Break’ doživio je vrhunac popularnosti, a svaki izvođač koji je držao do sebe morao ga je ‘semplirati’.

Nakon rapa i hip-hopa, ‘Amen break’ došao je i do rave scene: hardcore breakbeat producenti kombinirali su ga s reggae sampleovima tvoreći tako jungle koji je poslije prerastao u drum and bass. Maštoviti producenti nisu uvijek koristili ‘Amen Break’ kao cjeloviti sample, ponekad su ga rastavljali na elementarne dijelove i s njima kreirali posve nove ‘beatove’. Varijacija je bilo (i još uvijek je) bezbroj.

Lijepi dokumentarac o razvoju i utjecaju ‘Amen Breaka’ na žanrove objavljen je 2004. godine:

Što je toliko privlačno u ‘Amen Breaku’ nitko ne može točno reći (mada su ga neki pokušali i matematički objasniti). Za kraj možemo samo nabrojiti nekoliko pjesama u kojima je sample zastupljen, bilo čitav ili u tragovima, ubrzan, usporen ili normalne brzine.

Preopširno bi bilo navoditi sve izvođače, producente i DJ-e pa ćemo se ograničiti samo na neke: N.W.A. – “Straight Outta Compton“, Mantronix – “King of the Beats“, Bjork – “Crystalline“, David Bowie – “Little Wonder“, Aphex Twin – “Girl/Boy Song“, Moby – “Feeling So Real“, Oasis – “D’you Know What I Mean?“, The Prodigy – “Poison” (između ostalog), Slipknot – “Eyeless“, Salt-N-Pepa – “I Desire“, Snow – “Informer“, Naughty Boy – “Lifted” (ft. Emeli Sandé), Primal Scream – “Slip Inside This House“, Asian Dub Foundation – “Flyover“, Skunk Anansie – “Charlie Big Potato“…

Unatoč tisućama pjesama u kojima se ‘Amen Break’ nalazi, bubnjar Coleman za svoj ‘izum’ nikada nije dobio ni lipe.