Ja više nisam u stanju pisati pjesme tebi
gluha sam od tutnjava granata
usi su mi nijeme
ruka mi se sapliće o rijeci
Da li ću ikada vise moći pisati tebi
onako kao što sam nekad znala
tiho uveče sjesti i zaklopit vijeđe
zamišljajući te tu pokraj sebe
Kako šuskaš gitarom
i ispijaš kratke gutljaje vina
dok ti ja govorim stihove iz glave
zbrkane i pune čuda
Hoćemo li ikada više
moći živjeti s onoliko dostojanstva
kao sto smo znali nekada
u pastelna praskozorja
ljubeći život svim porocima
i svetostima duše
Tako je čudno misliti na život
u ovom trenutku
kada smrt pleše iznad nas
svoj drhtavi balet
Misliti na onaj život
iz američkih soap opera
ili na socijalističku burlesku
blagostanja i jednakosti
Misliti na nasu ljubav to je svetogrđe
u ovom trenutku kada umiru
djevojčice sanjajući Trnoružicu
a ja bas to činim večeras vješajući
pjesme o zidove umjesto zajedničkih slika
Osjećam se razvratnom
jer pomišljam na ljubav
dok ljudi sa najlon vrećicama
napuštaju svoje domove
noseći prevelike terete na srcima
Da li ću ikada vise moći pisati tebi
hoćemo li ikada više
moći živjeti s onoliko dostojanstva
kao sto smo znali nekada
U pastelno praskozorje
vraćajući se sa noćnog putovanja
ljubeći život svim porocima
i svetostima duše
– Ispravi tekst –
