Alexi Laiho (Children Of Bodom): “Ako izgubite dijete u sebi, postajete hodajući leš”

Toliko smo puta spomenuli kako je Finska neiscrpno vrelo metalaca da bi svaka dodatna analiza bila potpuno promašena, bezvezna i u konačnici nepotrebna.

Jer tko o metalu ima imalo pojmovita pojma, zna što je darovala ta skandinavska zemlja u zadnja dva i pol desetljeća i kakve je samo bendove iznjedrila. Ipak, podsjetimo da su potpuno drukčijim odnosom prema metalu nego je, recimo, to slučaj kod nas, danas on i njegovi sljedbenici jedan od najpoznatijih ‘izvoznih proizvoda’ te, ionako, bogate i mnogima sanjane, a rijetkima dosanjane zemlje.

Nema nikakve dvojbe da je Children Of Bodom, koji je osnovan 1993. godine u gradiću Espoou, jedan od najjačih finskih bendova, ne samo metal, već uopće, i kao takav spada u red glavnih promotora svoje domovine u glazbenom segmentu. Iako je najuspješniji period, tamo negdje na prijelazu milenija, u vrijeme albuma “Follow The Reaper” (2000.), daleko iza njega, svakim novim albumom, sve do današnjih dana, bend uspjeva privući i više nego zavidnu pozornost svih važnih svjetskih metal čimbenika.Takav je slučaj i s novim albumom “I Worship Chaos“, devetim studijskim ostvarenjem, koje se pojavilo početkom listopada, a popraćeno je tradicionalnom turnejom. A upravo tijekom nastupa po Kini uspjeli smo doći do frontmena Alexija Laiha, iznimno zanimljive osobe, koja nam je približila neke više ili manje važne činjenice o novom albumu, o sebi i o bendu. Kao što je, uz ostalo, i ona kada će stići zamjena za gitaristu Roopea Latvalu, koji se s bendom razišao prije pola godine, nakon više od desetljeća duge suradnje. Dakako, bilo je tu i drugih tema za razgovor, a jedino čega je nedostajalo, bilo je – više vremena. No što je, tu je, uspjesmo nešto doznati. Manje ili više važno, procijenite sami.

Je li naziv albuma poveznica s tobom kao osobom. Voliš li kaotičnost, zbrku oko sebe?
Da, uistinu sam vrlo nemirna osoba i stvarno nisam sretan u tišini, jednostavno ne funkcioniram kad je mirno. ‘Mrtva tišina’ mi je jako čudna, da budem iskren i pošten, da bih se osjećao ugodno, oko mene nekako uvijek mora biti kaos, zbrka. No, ponekad to može značiti da samo trebam televiziju kada idem spavati, a ponekad i nešto više od toga.

Naslovnica Tuomasa Korpija je izrazito post-apokaliptične naravi. Upućuje li ona makar i indirektno na tematiku albuma?
U pravilu, za nas je naslovnica obično nešto kao dobar paravan za album, koji i ne mora nužno imati veze sa samim albumom. Ali, ako se mene pita, ova sigurno ide jako dobro, onako, da kažem, ‘ruku pod ruku’ s glazbom, kao i sa samim nazivom i sadržajem albuma. “I Worship Chaos” donosi, rekli bismo, klasičan Children Of Bodom. Možda ima neka osobina koju do sada nismo čuli?
Da, u pravu si, na novom albumu definitivno možete čuti pravi Children Of Bodom, ali prilično onih koji su ga slušali i rekli nam da u njemu ima puno više tamnije vibre u odnosu na ranija izdanja te također, da je više catchy i melodičniji. Potpuno se slažem s time. Također sam se trudio da koristim više novih ideja u stihovima, kako bi oni poslužili da pjesme budu privlačnije. No još uvijek ima jako puno gitarskih riffova koji se ne bi mogli nazvati jednostavnim, ali strukture pjesama jesu nešto jednostavnije, pa su zato i pristupačnije.

Videospot “Morrigan” je zanimljiv, više onako filmskog karaktera…
Iskreno, u tom spotu nisam radio baš ništa, ali da, više je kao neki film, i dosta se razlikuje od onoga što smo do sada radili.

Pjesma “Morrigan” je upravo onakva kakvim si opisao album, žestokih riffova i dosta ‘catchy’?
Da, a osim nje i singlova “I Worship Chaos” i “I Hurt”, najdraže pjesme s albuma, trenutno, su mi “Widdershins”, “All For Nothing” i “Horns”.

Snimili ste i covere za limited edition verziju; “Mistress of Taboo” (Plasmatics), “Danger Zone” (Kenny Loggins), “Black Winter Day” (Amorphis) i “Cruel Summer” (Bananarama). Volite te pjesme, njihove originalne izvođače ili…?
Naši izbori za sviranje i snimanje covera uvijek su pjesme koje ili volimo ili se samo želimo malo zezati. Iako, “Mistress of Taboo” je daleko od mojih omiljenih pjesama, a snimio sam je u suradnji s Wednesday13 (Murderdolls) i Kim Dylla (ex-GWAR) i ispalo je dosta zgodno.

Prvi puta za snimanje albuma niste koristili komercijalni studio. Snimali ste, prema mojim izvorima, nešto kao u skladištu…
Da. Imamo dosta veliko skladište, koje zovemo stožerom Children Of Bodoma ili Danger Johnny Studio, gdje smo snimali “Halo of Blood”, osim bubnjeva. Ali ovaj put, zahvaljujući producentu Mikkiju Karmili, bili smo u mogućnosti koristiti kompletan prostor dvorane, i za snimanje bubnjeva, i osjetili smo da je to – to. Po mom mišljenju, album zaista zvuči ubojito. Tako da smo napokon na mjestu s kojeg ne trebamo ići nigdje drugdje.

Kažeš da ste zadovoljni finalnim zvukom.
O, da, itekako smo zadovoljni. Stvarno je dobar.

Peter Tägtgren i Mikko Karmila su radili na snimanju, produkciji, miksanju albuma? Vjerujem da je uživanje raditi s takvim stručnjacima…
U biti, Peter sada nije bio toliko uključen, on je, i to sjajno, snimio vokale. Nismo mogli zajedno raditi, jer se nisu poklapali naši planovi i njegove obveze, ali sam jako puno naučio od njega tijekom naših prethodnih suradnji na snimanjima i produkciji. A Mikko… Znaš, on je nešto kao Dr. House ‘zvučnog svijeta’. On je gotovo kao nužnost, neminovnost kada radimo album. Mislim da sam ti time sve rekao.

S obzirom da ste album snimali u svom prostoru, vjerujem da ga je bilo opuštajuće raditi…
Da, sve je išlo jako glatko, iako smo radili i po 12-13 sati dnevno. No meni to ne smeta, nije mi teško, jer sam veliki radoholičar.

Opet je pred vama nova turneja…
Da, ali i to mi ne predstavlja problem. Volim turneje i volim svirati uživo, kao i svi mi. To je jednostavno to, to je naš bend, to je ono što mi definitivno jesmo.

Svirate i svirali ste u puno zemalja. Ima li, recimo, Japan još uvijek posebno mjesto?
Da, stvarno, svugdje sviramo, ali Japan uvijek ima posebno mjesto u našim srcima, jer je to bila prva zemlja u kojoj smo, zapravo, dobili prigodu da sviramo kao headlineri na velikim prostorima. Veseli me i ova turneja, na njoj sviramo i s Lamb Of God, s kojima imamo dugu povijest zajedničkih nastupa, s Megadethom smo svirali prije deset godina, tako da će i sada sigurno biti odlično.

Kakva je situacija s novim gitaristom? Imate li nekog u planu?
Da, imamo. Potvrdit ćemo ga do kraja ove godine.

S obzirom na različitost glazbe Children Of Bodoma, pretpostavljam da ti je spektar bendova koje slušaš raznolik…
Da, slušam skoro sve. Od Dark Thronea, preko Fleetwood Maca, Obituarya, Joan Jett, Slayera, Motley Cruea, The Veronicas … Eto ti (smijeh).

Da se ne baviš glazbom, što bi bio? Jesi li o tome uopće razmišljao?
Ne. Iskreno, ja čak i ne želim znati što bih bio da nisam glazbenik. Prilično sam siguran da bih bio mrtav bez glazbe. Bez šale, ozbiljno ti kažem.

Ima li možda kakvih novosti vezano uz ubojicu djece prije 50-ak godina na jezeru Bodom? Ili je to još uvijek misterij?
Ne, nema ništa konkretno, to je još uvijek misterij.

Što misliš, zašto ljudi rade tako užasne stvari?
Moja teorija je da je tu u pitanju psihotična osobnost, možda previše alkohola i lude ljubomore, ili sve u jednom. Ali zaista ne znam…

Koja te misao vodi kroz život?
Moja glavna misao je: “Ako izgubite dijete u sebi, izgubit ćete svoju dušu, a bez duše, vi ste samo hodajući leš”. A vi činite činite to što hoćete.