Zvuk vremena koje se mijenja

Krajem prošle godine objavljen je “Bob Dylan: The 1966 Live Recordings”, masivni box-set od 36 CD-a na kojima se nalaze zapisi koncerata s Dylanove mitske turneje iz spomenute godine po Americi, Europi i Australiji. Pretjerano, pomislit će neki.

Kome treba 36 CD-a s iste turneje na kojoj se set-liste i izvedbe uglavnom razlikuju u nijansama? No, stvari su jasnije onima koji znaju da je riječ o jednoj od najlegendarnijih i najkontroverznijih turneja rocka, koja je probijala granice i na kojoj Dylan nikad nije mogao znati što očekivati od reakcija publike na sljedećem nastupu.Jasno, takav box-set je u prvom redu namijenjen posvećenijim fanovima, pa je s njega samostalno objavljen jedan koncert kao reprezentativni uzorak primjereniji većem broju slušatelja (i džepova). Pritom nije moglo biti dvojbe koji će se koncert odabrati. Naime, jedan koncert s te Dylanove turneje iz 1966. je već ranije bio objavljen.Navodna snimka nastupa iz Royal Albert Halla prvo je godinama, još od početka ’70-ih, cirkulirala kao jedan od najpoznatijih rock bootlega, da bi je 1998. Dylan objavio pod nazivom “The ‘Royal Albert Hall’ Concert” kao 4. izdanje svoje “Official Bootleg” serije. Naravno, kao što je danas dobro poznato, nastup zabilježen na tim snimkama zapravo uopće nije održan u slavnoj londonskoj dvorani, već u manchesterskom Free Trade Hallu (stoga navodnici oko imena dvorane).

Vratimo se na koncert odabran za reprezentaciju ovog novog box-seta – pogodili ste, konačno je objavljen i pravi koncert iz Royal Albert Halla.

Ako usporedimo snimke oba spomenuta koncerta, na prvi pogled djeluju dosta slično. Štoviše, popis pjesama je identičan. Koncerti su se sastojali od dva seta, svaki podijeljen na svoj disk: prvi set je bio Dylanov solo akustični, a drugi električni s The Hawks, novim pratećim bendom koji je Dylan preoteo rockabilly pjevaču Ronnieu Hawkinsu, a koji će u povijesti rocka ostati puno bolje zapamćen pod imenom The Band.

Premda je i akustični set fascinantan – dovoljno je samo poslušati kako Bob s netom navršenih 25 godina i oboružan samo akustičnom gitarom, usnom harmonikom i neimpresivnim glasom, čvrsto drži pažnju slušatelja tijekom svih dvanaest minuta “Desolation Rowa” – električni set je zbog svoje prirode neizbježno zanimljiviji.

Naime, Dylanova odluka da nastupa s punokrvnim električnim rock bendom dočekana je kao izdaja među folk puristima, koji su do tada Dylana doživljavali kao jednog od njih. Stoga su električni setovi na toj turneji znali imati vrlo konfrontacijski odnos između Dylana i publike, naročito u britanskom dijelu turneje.

Uzevši te okolnosti u obzir, očito je zašto je ‘lažni’ R.A.H. koncert bio interesantniji i provokativniji od onog pravog. Na snimci iz Manchestera, što je zabilježeno i na videozapisu referenciranom u brojnim rockumentarcima, čujemo povike “Judo!” iz publike, na što Dylan odgovara zajedljivim, razvučenim “I don’t beeelieve YOU!”, te se potom okreće Hawksima i izdaje zapovijed: “Play it fuckin’ loud!“. Slijedi legendarni prasak kojim počinje “Like a Rolling Stone”, taj put još specijalno nabrijana.

Na novoobjavljenom snimci londonskog nastupa (održanog devet dana nakon onog u Manchesteru) čujemo Dylana kako na slična negodovanja iz publike reagira više umorno nego prkosno: “Come on now, these are ALL protest songs. They’re not British music, they’re American music“.

Slušajući ove snimke pedeset godina nakon njihovog nastanka – bez obzira o kojem koncertu pričali i bez obzira što su u međuvremenu srušene sve barijere između glazbenih pravaca, te što modernog slušatelja malo što više može šokirati – moram priznati da se čak i danas itekako čuje što je to zaprepastilo pitome folk uši na toj turneji.

Dylan i The Hawksi su na tim nastupima svirali stvarno glasno. U pojedinim trenucima imate dojam da ja sve, i bend i instrumenti i pozornica na ivici raspadanja. Zvuk električnog seta je vrlo punkerski, ili poštenije rečeno, karakterizira ga divlji intenzitet i sirova energija koje je većina punk bendova desetak godina poslije dosegla samo u teoriji i snovima.

“Like a Rolling Stone” zaključuje “The Real Royal Albert Hall 1966 Concert”, međutim pjesma koja najviše dolazi do izražaja izvedena je netom prije nje. Fenomenalna “Ballad of a Thin Man” žari puno jače nego u svojoj studijskoj varijanti. Ta ultimativna himna svih ljudi ispred svog vremena najbolje sumira nastup u Royal Albert Hallu i cijelu tu turneju: “Something is happening here and you don’t know what it is, do you, Mr. Jones?”.