Zvjezdani jahači čvrsto u sedlu

Mnogo su se godina raznorazne postave vucarale po svijetu i razvlačile ostavštinu jednog od velikana glazbe, Thin Lizzya.

Benda koji je, uz dužno poštovanje velikim ljudima koji su mu bili članovi, ipak uvijek bio ekvivalent Philu Lynottu. Ili bar tako doživljavan. Njega nema, kako znamo, od početka 1986. i sve što se izdogađalo poslije, ne bi se moglo protumačiti puno drukčije već kao želja za zgrtanjem novca na staroj slavi. Bilo je tu ljudi koji su imali svakakve, ali bogme i dobrog dijela onih koji nisu imali nikakve veze s izvornim Thin Lizzy.

Ta je nakaradnost, koju je 1996. započeo Scott Gorham, napokon prekinuta krajem prošle godine, kada je aktualna postava odustala od sulude ideje da snimi album kao Thin Lizzy, te se odlučila nazvati Black Star Riders. Po odmetničkoj bandi iz filma ”Tombstone”, a ideji pjevača Rickya Warwicka. Rekoše Scott i Brian Downey da je to tako iz poštovanja prema Philu i njegovoj ostavštini i ako je doista tako, kapa dolje na takvim razmišljanjima. Iako, teško je za takvu odluku ne pronaći razloge i u žestokom protivljenju fanova Thin Lizzya da se pod tim imenom objavi album.U odnosu na posljednju reinkarnaciju Thin Lizzya iz 2010. ‘otpali’ su bubnjar Brian Downey (iako je bio u planu, nije želio nastaviti), čovjek koji je s Gorhamom imao najviše veze s tim legendarnim bendom, te klavijaturist Darren Wharton, koji se odlučio posvetiti ostalim projektima. Ostali su Scott, basist Marco Mendoza (Whitesnake, Blue Murder, Ted Nugent) i pjevač Ricky Warwick, inače član škotskog heavy metal benda The Almighty. Naknadno su priključeni gitarist Damon Johnson (Alice Cooper, Brother Cane), najpoznatiji kao član Alice Cooperovog pratećeg benda, te bubnjar Jimmy DeGrasso, koji je svirao u brojnim poznatim rock/metal bendovima, poput Y & T, Megadeth, Dokken, David Lee Roth, Ozzy Osbourne, White Lion ili Suicidal Tendencies.

Tako je u potpunosti amerikaniziran bend, izuzmemo li Rickya, rodom iz Sjeverne Irske, nastao na temeljima primarno irskog Thin Lizzya. Srećom, pa mu i sound nije baš u potpunosti takav. Ima tu elemenata Amerikancima svojstvenog, megalomaniziranog i razvodnjenog stadionskog i(li) arena rocka, no uglavnom se radi o nadahnutim, inspirativnim, čvrstim, energičnim, gitarama nabijenim, konkretnim pjesmama s jakim uporištem u ‘mačističkom’ europskom hard rocku s prebogatom paletom zvukova. Za što dio zasluga sigurno ide i producentu Kevinu Shirleyu (Iron Maiden…), koji ih je sve majstorski izbalansirao.

U gitarskim se izvedbama osjeća lizzyevska vibra, opčinjenost melodijama i nabijenost harmonijama, interakcija između Scotta i Damona gotovo je besprijekorna i totalno neobuzdana, a posebno upečatljiva im je sinergija riffova i solo dionica. ‘Twin’ solaže su suptilne, vješte, premoćne i razorne, svojom britkošću kao da režu zrak i neodoljivo podsjećaju na najbolje dane Thin Lizzya iz sredine i druge polovice sedamdesetih. Iste one s kojima su Scott Gorham i Brian Robertson ispisivali i modelirali obrasce modernog soliranja, koje su dekadu iza možda i najbolje usavršili gitarski dueti Saxona i Iron Maidena.

Posebna pak je priča Rick, koji zvuči gotovo pa generički ‘lynottovski’, no ne bi se reklo da ga se trudi kopirati i zvučati klonovski. Njegovi vokalni tonovi, stil pjevanja, pjevačke fraze, strast, energija, nezaobilazna melankolija, djelomična promuklost, sve to naprosto zvuči naturalno u tolikoj mjeri da je teško, čak nemoguće reći kako se trudi da to tako ispadne. Toliko dobro je Rick otpjevao ovaj album da je gotovo pa dramatično i krajnje uznemirujuće.

Sveopću energičnost naglašavaju i vrlo snažni, tvrdi i glasni, ali i razigrani bubnjevi (npr. izvrsna kolaboracija s gitarama u “Hoodoo Voodoo“) s mnoštvom dinamičnih prijelaza, a Marcove pulsirajuće bas sekcije održavaju određenu dubinu i ozbiljniju stranu izdanja svojim dosta raznolikim, katkad i razuzdanim izvedbama. A raznolikosti nalazimo i unutar samih pjesama, u kojima ima i značajnijih folk melodija, bluesa, funky i groove ritmova, tako da se album stilski malo protegnuo i rastegnuo.

“All Hell Breaks Loose” od prve sekunde ‘napada’ sa žestokim gitarskim riffovima i čvrstim ritam sekcijama, “Bound For Glory” melodičnija je i hitičnija stvar, malo nalik na “The Boys Are Back in Town”, a “Hey Judas“, s početnim akustikama i sjetnim Rickovim vokalom, soliranjima basa, šupljikavijim bubnjem i snažnim riffovima također priziva duh Thin Lizzya. “Kingdom of The Lost” s početnim akustikama, plemenskim bubnjem i gajdama oslanja se na irski folk melos, koji se osjeća i u energičnijem nastavku, pa sve do samog kraja, kao i u dobrom dijelu pjesme “Bloodshot“.

“Valley of the Stones” brza je pjesma s prejakim gitarskim i bas solažama, blues i funky ritmove nalazimo u melodiziranoj i kratkoj “Someday Salvation“, još veći omjer bluesa i funka implementiranog u hard rock čuje se u kompleksnijoj završnici uz “Blues Ain’t So Bad“, a ako bi neku pjesmu trebalo izbjeći, to je šećerasti “Kissin’ The Ground“, koji kao da zaziva arena i glam rock rađen po nekim jedva probavljivim američkim normativima.

Album “All Hell Breaks Loose” trebao bi skepticima, koji su sumnjali kako u njega, tako i u ovaj bend, opaliti vruću hard rockersku šamarčinu od koje će im lice dugo biti zacrvenjeno. I od srama i od nadražaja kože i mesa lica. Iz jednostavnog razloga jer je to impresivan i bombastičan album, koji na Thin Lizzy dosta podsjeća, ali njegovu i Philovu baštinu nimalo ne vrijeđa i uopće ne podaništava.

Ovo je vrlo dobar moderan (nikako ne mainstreamski) i uljuđen, kulturan i pristojan hard rock s kojim Black Star Riders najavljuje da ni u kom slučaju nije bend s kratkoročnim potencijalom.