Zvijezda bez incidenta, zvijezda bez budućnosti?

Što reći o Duffy, osim da je božica nove soul glazbe koja jednim zamahom pramenova izmamljuje i divljenje i trnce istovremeno.

Slušajući njezin novi album “Endlessly“, paralelno ne skidajući oči s pomno odabranih fotografija što krase stranice CD bookleta, u komparaciji s GaGom, Britney, Amy, Fergie, Pink, Christinom… čovjek poželi da upravo ona bude uzor djevojčicama u pubertetu kojima se obraća.

Negdje između statusa pop-zvijezde neospornog prirodnog seksipila i pjevačice neukrotivog talenta, Duffy (ne)svjesno unosi pomutnju u percepciju javnosti svog lika i djela. Enigmatična, nedodirljiva, ali i pomalo balava, Duffy već četvrtu godinu zaredom uspijeva održati značajan standard na samom vrhu kvalitetne pop glazbe.Album “Endlessly” sadržajno je odgovoran prema gore spomenutom profilu slušateljica, ali i ne prema svima nama kao potencijalnim kupcima. Kakva li je to politika izdavaštva koja se u današnje vrijeme odlučuje izbaciti dugometražni album od samo 33 minute glazbe i enhanced sadržajem koji uključuje ‘non-downloadable’ galeriju od šest fotki? Kada se sjetimo identične prevare i izostavljanja njezinog drugog najvećeg hita “Rain On Your Parade” s debitantskog “Rockferry” albuma (osim na dvostrukoj deluxe ediciji koja ima trajanje jednog CD-a a cijenu jednog i pol), amplituda ogorčenost raste još više.

No, kada se spustimo na zemlju, treba primijetiti da “Endlessly” nema lošeg glazbenog trenutka. Ušminkani pop-soul s uhu ugodnim ‘hookovima’ i refrenima. Blaga legura sintisajzera u uvodnoj “My Boy” i ispolirani sound naznačuju konceptualni pomak u aranžerskoj domeni, za što je zaslužan producent i autor glazbenih podloga Albert Hammond. Otac Alberta Hammonda Jr-a, gitariste grupe The Strokes, na sceni je prisutan već pola stoljeća. Proslavio se kao pjevač post ‘flower power’ hita “It Never Rains in Southern California” i nanizao goleme uspjehe kao autor pjesama za Whitney Houston, Julia Iglesiasa i druge.

Albert Hammond stari je lisac, to je neosporno, ali prije svega zanatlija doli kakva kultna faca – da ne bude zabune. Ipak, živa slika ‘northern soul’ pokreta u Britaniji koju sigurno nosi sa sobom jer je tamo i tada proveo svoje tinejdžerske dane, daje mu dovoljno kredibiliteta da mlađahnu Duffy uspješno odvede na putovanje u vlastitu prošlost.

“Endlessly” igra na sigurno i to je najviše primjetno u strukturi pjesama u kojima osim već spomenutih ugodnih ‘hookova’ i refrena nema mjesta za dobar ‘funky break’. Sasvim razumljivo, ali u još većoj mjeri šteta. “Well, Well, Well“, “Keeping My Baby” ili “Lovestruck” jednostavno vape za raskošnijim prosviravanjem i extended pristupom.

No, Albert Hammond ipak nije Quincy Jones, a upravo ta ekstra doza kvalitete koja nedostaje s njegove strane, odnosno hrabrosti i odlučnosti kod same Duffy da bude Uffie, kao da provocira budućnost u kojoj će njezin pomno skrojen šik ’60-ih. ubrzo postati jučerašnja vijest – a to nikako ne želimo.