Zvijer spašava imperij

Još tamo 2004. godine kada su se formirali, momci iz kalifornijskog sastava Warbringer odlučili su da neće krenuti putevima modernijeg, komercijalnog thrasha tipa Machine Head, već su se okrenuli staroj školi, koja više naginje surovoj europskoj sirovosti.

Četiri godine trebalo im je da službeno objave debitantski album, “War Without End”, no isplatilo se. I za njega, kao i za naredna dva pobrali su puno pozitivnih kritika, pa se nešto dobro očekivalo i u ‘slučaju’ “IV: Empires Collapse“. I definitivno, ovo je nešto najbolje što su do sada napravili. Najbolje i najraznovrsnije, ili možda je čak najbolje reći najprogresivnije.

Momci su tako već sa četvrtim albumom, u samo 5-6 godina ozbiljnog kompozitorskog rada došli do vrhunca karijere. Ovaj je album praktički nadogradnja na prethodne, s tom razlikom što je konstruktivniji i zahtjevniji. Warbringer se i ranije nije ustručavao eksperimentirati, nikad se nije striktno držao thrash metal ‘šprance’ ko ‘pijan plota’, no ovoga je puta otišao nekoliko koraka dalje. Ono što se vrlo lako dadne primijetiti je to da album manje vuče prema staroj thrasherskoj školi, odnosno nije isključiv u tome. Naime, iako ima jake elemente thrash metala, furioznost i nemilosrdnost, brojne trenutke s krajnje opasnim riffovima i bijesnim urlikanjima, “IV: Empires Collapse” je puno više od toga.Tu ima melodija, zamjetni su progresivni temelji, album je direktniji, tehnički zahtjevniji, svirački rašireniji, ritmički raznolikiji, s punom pozornošću na sitnije detalje, kompleksnim aranžmanima i živahnom, prirodnjačkom produkcijom. Puno je tu elemenata koji obogaćuju sound, poput tradicionalnih epskih heavy melodija i himničnih refrena ili emotivnijih akustika, pa mračnih, svirepih blackerskih riffova, punk-core ritmova, death metalskih razaranja, sve do umirujućih, (hard)rockerskih dijelova ispunjenih staloženijim gitarama i ritmikama. Sve to ovaj album čini jednim multidimenzionalnim djelom, u kojem je svaki segment svojom raznovrsnošću i punim angažmanom dao puni doprinos.

Svirepi, naslilni vokali Johna Kevilla najmanje su popustljivi, u njima nema nimalo kompromisa, kontinuirano održavaju agresiju, grubi su, oštri, s modulacijama u black metalu tipičnije screamove i death metalske growlove, a dvije se gitare odlično pokrivaju i također su univerzalnih izvedbi, od tipičnih rockerskih melodija, preko hevijaneriziranih distorzija, sve do mračnih, teških, sirovih blackerskih i deatherskih atonalija. Čvrst temelj albuma su i vrlo pokretne, dinamične ritmičke sekcije, od prejakih bubnjeva, energičnih, raštrkanih, ali preciznih poput stroja, pa do angažiranih baseva s coolerskim pumpanjem atmosferičnosti, razigranim jazzy varijacijama i mračnim distorzijama, često izraženih u solo formama.

“Horizon” je stvar s prog-thrash formom, kombinacija melodije, žestine i atmosferičnosti s urnebesnim bubnjanjem, totalno bijesnim vokalima, pročišćenim solažama i akustičnim završetkom, “The Turning Of The Gears” ima malo utjecaja industriala, uz iznimno oštre, britke riffove, a “One Direction” pjesma je s memorabilnijim refrenima i punko-core ritmovima. U “Hunter-Seeker” kontrast bezobrazne agresivnosti i pomirljive melodičnosti možda i najviše ide iz jedne u drugu krajnost, s naglaskom na totalno sluđene, ‘ubojite’ blackerske vokale u odjavnom dijelu, a “Black Sun, Black Moon” je snažan thrash naslov s death i black influencama i izuzetnom rastrčanim i rasprostranjenim basom. “Scars Remain” još je jedna stvar s implementacijom punka i corea u thrash, tipičniji thrash naslov s himničnim refrenima poduprtim zborskim pjevanjima, ali i rockerskim melodijama je “Iron City“, a nova doza deatha stiže uz “Off With Their Heads!“.

Warbringer su ovim albumom stvorili zvijer koja će se itekako pokačiti s konkurencijom ne bi li izborila mjesto među boljim thrash metal albumima 2013. godine. Da, baš thrash metal albumima, jer thrash mu je baza koja je oko sebe ‘okupila’ srodne, ali i nesrodne duše i s njima u punoj kolaboraciji stvorila album kojeg se neće biti baš tako lako kloniti. Jedina bojazan koju sa sobom donosi je ta da možda s njim nije dostignut zenit kreativnosti ovog mladog, ali uspješnog i zasluženo popularnog benda. No o tome će se razmišljati neki drugi puta.