Zrelo, no manje zanimljivo

Diamanda Galas, istaknuta i ugledna , žestoka i suočavajuća avantgardna izvođačica, zavidnog raspona glasa od čak 4 oktave i prepoznatljivog kretanja i oplakivanja, rođena je u San Diegu (Kalifornija). Kći ortodoksnih Grka, koji su nastojali osvjetliti njezino pjevanje, ali su je poticali da postane klavijaturistica, te je s vremenom tako počela biti odgajana.

Strogoča tog odgoja rezultirala je bezobzirnim drogiranjem sve do njezina upisa na kalifornijski studij muzike i vizualne umjetnosti. Galas je svoj prvi debi imala 1979. na francuskom, festival d Avignon. U svojim solo izvedbama, djela kao što su “Women With Steak Knives” i “Tragonthia Apo To Aima Exon Fonos”, Galas razvija i uzdiže svoj jedinstven stil. Inspirirana “Shriekom”, njemačkom operom ekspersionizma-forma u kojoj se koristi četiri mikrofona i serije jeka i delayja.

Svoj fenomenalan opus od kojeg ću izdvojiti neke albume: započela je albumom “The Litanies Of Satan” 1982.god.; provokativan uradak koji se temelji na adaptaciji pjesama Charles Boudelairea. Zatim slijedi iznimno zapažena triologija albuma pod nazivom “The Masque Of The Red Death” koju sačinjavaju “The Divine Punishment”, “Saint Of The Pit” i “You Must Be Certain Of The Devil” (1986.-1988.), ova trilogija bila je posvečena borbi protiv AIDS-a, koja je odnijela život i njezinom bratu Philip Dimitri Galasu. Na albumu “The Singer” (1990.) napravila je prve korake u smjeru pop glazbe (na CD-u se među ostalim nalaze obrade Willie Dixon “Insane Asqlum I Screamin”, Jay Hawkins “I Put A Spell On You”). Još ću spomenuti i suradnju sa John Paul Jonesom (Led Zeppelin) na albumu “The Sporting Life” (1994.).

U prošloj 2003. godini Diamanda Galas izdaje dva albuma, te s time završava petogodišnje snimanje. Oba su solo projekti koji predstavljaju njezine različite strane: “Le Serpenta Cauta”, više kao blues i “Defixiones, Will & Testament, Orders From The Dead”, koji je tipičniji njezinim opernim radovima s početaka 90-tih. Album govori o turskim genocidima nad Armejcima, Asircima i Grcima između 1914. i 1923. Galas je za ovaj uradak odabrala tekstove i pjesme na grčkom, armejskom, španjolskom, francuskom i hebrejskom; pjesme koje izražavaju oblik bijesa, tuge i očaja koji su ti ljudi osjećali.

Neki tekstovi kao što je “Artemis” Gerard de Nevvala, nisu povjesno povezani s događajima no slažu se sa svim psihološkim temama albuma. Muzika je izvanredan spoj različitih izvora svete glazbe te formira nezaobilazni efekt hipnotičkog ceremonijala. Iako je Galas odlična pijanistica, njezin glas i dalje dominira (što je i uobičajno), te artikulira ljudske osjećaje i uzdiže ih do epskih granica, no unatoč tome izvedba je manje ekstremna nego na nekim prijašnjim odličnim radovima (npr. “Pragne Mass”).

Iako je vokal ostao iznimno impresivan, Galas više ne cilja na zaplašujuću, jecavu i uznemirujuću izvedbu, ova pojedinost pomalo ograničava materijal. Svim ljubiteljima će “Defixiones” biti više nego dovoljan i dobar nastavak Galasine zadivljujuće diskografije.