Zov mračnih plavih dubina

S prošla dva albuma, manjim dijelom s “The 13th Floor” (2009.), a neusporedivo više s “The Enigma Of Life” (2011.), Sirenia je gotovo do neprepoznatljivosti dovela svoj symphonic/gothic metal sound i dobrim dijelom kompromitirala puno toga što je ranije napravila.

A na prva je tri albuma dosta toga dobrog napravila i ‘na životu’ održavala lagano umirući sympho/goth metal. U biti, “The Enigma Of Life” nedvojbeno je najlošiji album benda, jedan od najlošijih uopće u toj branši u zadnjih desetak godina i nešto što je u potpunosti razočaralo štovatelje ovog benda, a samim tim i štovatelje njegove alfe i omege, Mortena Velanda.

Da se nešto moralo promijeniti sigurno je bio svjestan i on, pa je tako napokon napravio album dostajan svojeg i imena Sirenie, dobrim dijelom na tragu svoja prva dva izdanja. Veland je, u biti, kako je sam rekao, na ovom albumu počeo raditi prije dvije i pol godine, znači prije nego je izašao “The 13th Floor”, i trud mu se očito isplatio. “Perils Of The Deep Blue” dubok je, kompleksan, bombastičan i raskošan album s puno strasti, izraženom dramatičarskom, čak snuždenom atmosferom, izuzetno velikim utjecajem orkestralija, zborskog pjevanja i decentnosti pratećih klavijatura. Svi zvukovni aspekti krasno su posloženi, kombinacija melodičnosti i čvrstoće, nedjeljivosti, čini album dramaturški ugodnim u svih 67 minuta trajanja.U vremenima kada se sve više gube, čak nestaju osnovne značajke gothica, ovaj se album svojom tmurnom romantikom, metalnom energičnošću i kontrastom nježnih ženskih i grubih muških pjevanja promiče u pravog predstavnika subžanra. Dakako, dodamo li tome već spomenutu činjenicu da je baziran na raskošnim orkestralijama i raznolikim zborskim pjevanjima (muškim, ženskim, mješovitim), jasno je da se radi o djelu s prepoznatljivim konturama symphonic/gothic metala. Ovo je album kontrasta, u kojem ima obilje prosvjetljenijih, catchy, ali i zamračenijih, težih doom riffova, raznolikosti u snazi i ritmovima bubnjarskih izražavanja, tamnijih, pesimističnih, ali i opuštenijih bas dionica, naoblačenih romantičarskih, kao i vedrijih i neoklasičarskih orkestralija. Općenito boljih instrumentalizacija nego u zadnjim izdanjima.

Kontrastima odišu i vokalne izvedbe, čak su se Ailyna pjevanja malo poboljšala, stilski su malo raširenija, no još uvijek su nedovoljno dobra i često se gube u svom tom bogatstvu zvukova. Naprosto, glas joj je prirodno pretanak i jasno je da se više trudi da zvuči operno nego su joj to stvarne mogućnosti, a to se jako osjeća. I čuje. No u kombinaciji s dubokim growlinzima, katkad i s clean pjevanjima (melodično-melankolična “Ditt Endelikt“, numera s pop synthevima), a dodamo li tome i sjajne zborove, zvuče pristojno i s vokalne strane gledano (slušano). Gitare također šaraju, između raštrkanijih i raspjevanijih heavy riffova, grubljih groovya i muljevitih doom varijanti s pokojom melodičnom solažom i dosta akustične emotivnosti. “Ducere Me In Lucem” prodorno je melankoličan uvod u album s naglašenim filmskim orkestralijama, pianom, solo i zborskim pjevanjem, a svu svoju eleganciju i grandioznost zborske izvedbe dočaravaju u “Seven Widows Weep“, bombastičnoj pjesmi s izraženim ‘beauty and the beast” pjevanjima, interludijem koji kombinira anđeosko pjevanje i piano, te dosta grubosti i agresije u gitarama i bubnjevima.

Gotovo trinaestominutna “Stille Kom Doden” kombinacija je srednjevjekovne elegancije, skladateljske monumentalnosti, orkestralne epičnosti, sirove snage i agresije, ukorijenjena u progresivnoj strukturi, s hororskim onomatopejama graktanja vrana i grmljavine i deprimirajućom death/dark/doom završnom četvrtinom, dosta nalik Tiamatu. “Profound Scars” se u gitarskim atonalijama i growl/scream pjevanjima opasno približila deathu, slično kao i “Cold Caress“, dok je melodični gothic/pop/rock naslov “Decadence“, nakrcan synthevima i laganijim ritmovima, nešto što bi Sirenia mogla zadržati maksimalno u omjeru kao na ovom albumu. Odnosno kroz jednu numeru proširenije, a u dvije-tri u polupratećim formama.

Dvojbeno je koliko ovakva glazba danas može pružiti metalnom puku i što se od nje još može očekivati. Jer joj je, generalno, rok trajanja istekao prije najmanje pet-šest godina, ako ne i više, no “Perils Of The Deep Blue” je, treba to naglasiti, album kakav bi i u vremenima kada je bila na vrhuncu popularnosti imao popriličan broj sljedbenika. Zapravo, u nedostatku kvalitetne symphonic/gothic glazbe, nameće se kao stjegonoša i budi nostalgiju na vremena kada su bendovi tog subžanrovskog opredjeljenja dobrano drmali metal scenom.