Zola Jesus: Soundtrack za ples u okovima

Na naslovnici njenoga petog albuma Zoli Jesus lice je pokriveno maskom od mulja i mastila, ispod koje proviruje pogled ujedno i drzak i melankoličan. Naslovnica “Okova” neodoljivo podsjeća na onu njenoga drugoga studijskog albuma “Stridulum II” na kojoj joj je cijela glava prekrivena muljem. Je li se Nika Roza Danilova odvažila otkriti oči i skinuti veo misterioznosti? Donekle da, jer joj pogled nije usmjeren u objektiv.

“Okovi“, kako i sam naslov sugerira, donosi priču o osobnim zatvorima, lancima i granicama u kojima se nalazi svatko od nas. Nemogućnost izlaska iz vlastitoga tijela kao i nemogućnost probijanja granica rađa tjeskobu i postavlja pitanje mogućnosti dodira drugih tijela. Tijelo kao takvo liminalni je okov, no ujedno i medij kojim komuniciramo sa svijetom i drugima. U slučaju Zole Jesus tjelesnost je glazbena i ekstatična. Na svom petom albumu to je najbolje pokazala jer “Okovi” predstavljaju njezinu unutarnju transgresiju i zrelost koju je postigla, kako na intimnom, tako i na profesionalnom planu. Povratak na Sacred Bones etiketu bio je odličan potez jer stil koji njeguje ta kuća odgovara Nikinoj personi i mogla je se otvoreno i iskreno izraziti.

Od industriala, elektronike i predivnih orkestracija, glavni je adut albuma njezin specifičan vokal koji podsjeća na Siouxsie Sioux s jedne strane, te na Kate Bush s druge strane. Kao spoj ta dva legendarna vokala, Zola Jesus ujedno je i spoj stilova navedenih glazbenica. Iako njeguje goth stil, njezini su albumi uglavnom u nekom pop ruhu. Aranžmani su takvi da glazba ne djeluje premračno, dok su tekstovi i vokal masivni i teški. Posebice se na “Okovima” Nika okrenula teškim temama i terapeutski prošla kroz najunutarnjije slojeve svoje persone.

Za potrebe snimanja albuma preselila se u kuću u Wisconsinu u kojoj je odrasla. Izolacija je sve češća pojava među glazbenicima koji traže prostor i vrijeme za stvaranje, bez ometanja i interferiranja drugih ljudi i pojava koje mogu omesti kreativni proces. Uz izolaciju druga je važna stvar studij francuskoga jezika i filozofije jer je u tekstovima vidljiva zrelost i vještina koju je Nika postigla. Teme poput tjeskobe, osamljenosti, suicidalnosti, depresije, vezanosti i odnosa protežu se kroz album na decentan i minimalističan način, a predivne orkestracije samo naglašavaju ozbiljnost izdanja.

Uvodna “Doma” zvuči kao koral, a Nikin snažan glas pridonosi dramatičnosti i teatralnosti numere. “Exhumed” samo nastavlja u tom tonu, potpuno filmski dramatično i intenzivno. Masivnost koja odzvanja svakim tonom gotovo je monumentalna. Nikina ljubav prema japanskom Butoh plesu posebno je manifestirana na ovoj stvari, no proteže se kroz cijeli album.

“Soak” je najdojmljivija i tipično u stilu Zole Jesus s ranijih izdanja. Protkanost elektronikom i izraženi bubnjevi daju ovoj stvari efektnost koja ju izdvaja od ostalih. “Witness” progovora o odnosu Nike i bliskog prijatelja koji je dvaput pokušao samoubojstvo i najteža je na albumu. Kada se sluša tekst, dobije se dojam intimnosti “Okova” i njegove ljudske snage. Oponašanje zvukova prirode osjetno je u “Siphon”, a donekle i u “Veka”, koja bi mogla biti soundtrack horor filmova. Završna Half Life referenca je na video igricu, no ujedno i na stvarnost svih ljudi koji hodaju po rubu i prolaze kao duhovi kroz život, odnosno polu-život.

“Okovi” su posveta svima njima i soundtrack života u lancima kojih se ne možemo osloboditi, ali barem možemo, čak i u njima, plesati.