Znoj i suze: ‘old school’ vremeplov

Retro fuzija “Boys & Girls“, tj. debitantski album četvorke iz Alabame (Athens) simboličkog naziva Alabama Shakes, munjevito osvaja naklonost okorjelih obožavatelja američke popularne glazbe između ’50-ih. i ’70-ih. godina 20. stoljeća.

Čak i paranoidno osjetljivi kritičari na konzistenciju izvornih oblika
soula, rocka, countrya, bluesa ili rockabillya, naglašavaju kvalitetu
nekadašnjeg (srednjoškolskog) cover benda, te prognoziraju daljnji
uspjeh ‘šejkera s juga’.Buduća osvajanja ove atrakcije, čiji se medijski uzlet događa krajem 2011. godine diljem blogerskih zajednica, eskalirat će već sljedećeg mjeseca u sklopu kratke svibanjske turneje s karizmatičnim Jackom Whiteom. No, iako su bespuća hiperlinkova odigrala ključnu ulogu u brendiranju Alabama Shakesa netom prije objave prvijenca, upravo će iskustvo sličnih koncertnih nastupa (odnosno, radni ljetni mjeseci) poslužiti kao svojevrstan test izdržljivosti i snalaženja unutar odabranih žanrovskih kukuljica.Bit će zanimljivo pratiti kako će bend odolijevati toj maglici popularnosti, te nastaviti kreativno stvarati i dalje. Točnije, kojim će smjerom krenuti: primjerice, prema sirovijem garage zvuku karakterističnom za The BellRays i The Black Keys, ili će zaroniti u moderne (re)konstrukcije soula na tragu suvremenih klasika Amy Winehouse?“Boys & Girls” predstavlja koherentno strukturiranu cjelinu, bez većih istraživačkih stranputica, neopterećenu dodatnim produkcijskim zahvatima. To je naprosto zabavan, evokativan i nepretenciozan uradak, usredotočen tek na ekspresivnost instrumentalno-vokalnog dijaloga, međutim, nikako bezličan i plitak!

Album vrvi mnogobrojnim utjecajima iz određenog razdoblja u povijesti (tipično) američke popularne glazbe, ali stvaran je kroz rešeto snažne želje za vlastitim doprinosom, oblikovanjem jedinstvenog izraza. Autorski zanos očigledno obilježava tekstualnu razinu; stihovi ispunjeni univerzalnim motivima nade, čežnje, izgubljenosti, ljubavnog bola, zahvalnosti, intimnog bluesa, senzualnosti, itd. graniče s dnevničkim zapisima, te su emocionalno uvjerljivi i solidni. Ta jednostavnost stoga “Boys & Girls” čini dopadljivim, iskrenim i bliskim iskustvom za slušatelje različitih dobnih granica.

Od članova Alabama Shakesa (basist Zac Cockrell, bubnjar Steve Johnson, gitarist Heath Fogg, odnosno gostujući, koncertni klavijaturist Ben Tanner) izdvaja se, dakako, vokalistica, gitaristica i suautorica većine tekstova Brittany Howard, čiji strastveni vokal često uspoređuju s kombinacijom vokala Janis Joplin i Arethe Franklin. Katkada svojom interpretacijom skreće pozornost s benda kao cjeline, te se čini da su kolege iz Alabama Shakesa zapravo prateći glazbenici pjevačici Brittany Howard.

Uz Janis i Arethu, “Boys & Girls” također obuhvaća referencije na Creedence Clearwater Revival (npr. “Hang Loose“, “On Your Way“), Chucka Berrya, Ikea & Tinu Turner (npr. “Rise to the Sun“, “I Ain’t the Same“), a od recentnijih ‘autoriteta’ uključuje reminiscencije na prvi album Kings of Leon “Youth & Young Manhood”. No ovdje se lekcije iz glazbene povijesti ne usvajaju u potpunosti. Istovremeno se istražuju raznovrsni stilovi i oblikuje filtrirana (re)invencija tog nasljeđa.

“Boys & Girls” otvara “Hold On“, soul-country mješavina o nadi i zahvalnosti, a zatvara “Heavy Chevy“, ubrzani rockabilly spoj Chucka Berrya i Kings of Leon. “You Ain’t Alone” i “Heartbreaker“, pak, možda najbolje dočaravaju vokalne sposobnosti Brittany Howard, i to u maniri Janis Joplin iz “Cry Baby” ili “Piece of My Heart”.