Znao sam odmah – zaljubit ću se

Kako godine prolaze a svijet postaje ‘moderniji’, ostaje sve manje i manje stvari kojima se iskreno veselite. Sve manje stvari koje vas sprečavaju da psujete budilicu ujutro, sve manje naslova i tema koje vas vesele.

Sve se pretvara u redoviti pogon i izbjegavanje pizdarija koje vam
mediji propagiraju kao životno bitne. A onda opet – postoji tih
nekoliko… nečega. Nešto što vam nenadano razvuče osmijeh na lice,
nešto u što vjerujete i znate da će teško zakazati…Bilo je i kod njih svega, uspona, padova i tragedija, ali zadnjih nekoliko godina moj muzički svijet zlatom su optočili – Deftones. “Diamond Eyes” bio je prvi album koji su napravili bez unesrećenog basista, i unatoč kasnijim priznanjima da su se čudno osjećali radeći ga, meni je album bio čudo! Taman onakav kakav sam očekivao od zrelijih Deftonesa koji su nadrasli depresiju i mrak s genijalnog “White Pony” ili nedorečenost na albumima tijekom zadnjih deset godina.

I onda, s najavama da izlazi novi album, bilo je jasno – složit će nešto još bolje! Stari romantik Chino Moreno uvijek se držao svog egzotičnog načina da ‘napušenim’ riječima opiše ljubav i seks, pa je japanski izraz “Koi No Yokan” sjeo kao budali šamar – osjećaj koji imate kada sretnete neku osobu i jednostavno znate da ćete se u nju i zaljubiti. Znao sam i ja da će mi čak i samo tri-četiri stvarčice biti dovoljne da Deftonesi zadrže svoju ulogu u mojoj diskografiji.

Već su singlovi “Leathers” i “Tempest” bili dovoljni za to. Dinamičan i melodičan refren “Shedding your skin, showing your texture / Time to let everything inside show / You’re cutting all ties now and forever / Time to let everything outside you” na ovoj prvoj vrtio se neprestano, a groove, ritam, riff i gušt koji se osjeti na svakom od njih i na svakoj noti “Tempest” čini jednom od jačih stvari njihove karijere. Šest minuta čiste Deftones perverzije…

Kad se Chino malo vrati u svoje omiljeni The Cure ili Depeche Mode i zaore po onom dream-pop (zbilja simpatičan naziv kakvim su ih negdje opisali) dijelu Deftonesa, dogodi se “Entombed“. Predivna plovna baladica, ranjiva i melodična na tragu najboljih trenutaka s njegovog albuma “Team Sleep”.

Na toj stvari čuje se i ono o čemu su trubili u najavama – Chino se primio gitare i odlučio češće raditi društvo Stefu. Stefu – bradatom ljubitelju Meshuggah i sličnih bendova koji već desetljećima pokazuje da takav stilski jaz često izrodi nešto odlično. On je vjerojatno zaslužan za one čvršće i grublje stvari (“Poltergeist” ili “Goon Squad“), a pored njih pokazuje tu neobjašnjivo uspješnu kombinaciju. Čak i kad zapne s riffom (“Graphic Nature“) poznati groover Abe iščupa stvar, ili kad sedmožičanom gitarom dobije dubinu na “Rosemary“, a Chino pokaže da unatoč svom neškolovanom i nesavršenom vokalu može ispasti zahvalan pjevač i stvoriti nježnu i ‘papčinsku’ pjesmu. Srećom, i ja sam papčina…

Papčina koja je jedna od mnogih zapela u inovativnom svijetu Deftonesa. Benda kojeg općenito stavljamo u rock i metal svijet, ali i benda koji razarajući zvuk prikazuje tako nježno. Nikada ni nisu bili ni pokušavali biti dijelom tadašnjeg nu-metal svijeta. Jednostavno su se tamo našli i kroz godine pokazali da zbilja jesu nešto više i da su iz jednostavnog razloga sve to i preživjeli.

Već i hvalospjev kojim sam započeo ovaj tekst vjerojatno je većini bio dovoljan da prestane čitati opis nečega što se riječima ne bi trebalo opisivati – muziku. Ionako sam bio prilično siguran da će ovo biti moj “Koi No Yokan”.