Zlokobna sjevernjačka oluja

Premda ih ima sve manje, istinski ljubitelji norveške ekstremne glazbe, poznatiji kao ‘True Norwegian black metal metalers’, se ne predaju.

Koliko god da mnogi tvrde kako je vrijeme ove glazbe odavno prošlo,
koliko god da bendovi koji su početkom devedesetih definirali stil i
njegovu (i svoju) slavu prenijeli na sve strane svijeta, odavno ne sliče
samima sebi, najupornija, najodabranija i najodanija ekipa ne odustaje.
Bilo da se radi o fanovima, bilo da je riječ o bendovima. Iako velika
većina bendova napušta, ili je davno napustila ‘sveti’ koncept iz
vremena kada je black metal bio na vrhuncu, još uvijek ima onih koji u
njega slijepo vjeruju.

Jedno od tih imena je i sastav Svarttjern, koji stiže iz Osla, a postoji od 2003. godine. “Ultimatum Necrophilia” mu je, nakon “Misanthropic Path Of Madness” (2009.) i “Towards The Ultimate” (2011.) treći studijski album, baziran na staroj norveškoj black školi, iako su i oni unijeli štogod noviteta, odnosno dijelom spojili black iz ranog i srednjeg perioda, onog s prijelaza stoljeća. Ili možda bolje reći uveli očekivana, valjda poboljšanja, sukladno tehnološkom napretku i nekim evolucijskim logičnostima.

Tako se može čuti dosta čišćih gitarskih tonova, grubih, ali ne i naglašeno vrištećih pjevanja, pokoja melodijska natruha ili pak segment s jasnijom produkcijom, no ipak, većina toga upućuje na to da bi ‘true blackeri’ mogli koji puta s osobitim interesom osluhnuti album. Prije svega su tome razlog visoki, razdražljivo-vrišteći vokali (HansFyrste) katkad kombinirani sa sniženim, zvjerskim gutturalima, pa niskopodešene gitare s brišućim, brzim riffovima, supersonični, drobeći bubnjevi prepuni blasteva, praskajući basevi i polumutna produkcija. Tekstovi su vezani uz mržnju, sotonizam, antikršćanstvo i slično, dakle, i tu je sve ‘na svom mjestu’.

Početak albuma uz pjesme “Shallow Preacher” i “Aged Burden Fades” najviše vuče na spomenutu, ranu fazu norveškog black metala, a “Ultimatum, Necrophilia” i “Fierce Fires” kombiniraju brze i srednje ritmove sa štogod melodičnijih obrisa i jasnijim zvukom, i na tragu su kasnijeg Immortala. “Hymns For The Molested” još je jedna od ‘prostih’, klasičnih black pjesama urnebesne brzine sa središnjim usporavanjem, slično kao i u slučaju “Flourish To Succumb”, još više “Philosophers, Adore Me Now”, a “Where There Is Lust” je srednjih brzinskih vrijednosti s relativno jasnim gitarama, gutturalom u glavnoj ulozi i raznolikim spektrom bubnjanja.

Uglavnom, u vremenima kada se na kapaljku pojavljuju bendovi koji imaju želju skladati i svirati sirovi i surovi black metal, Svarttjern svakako treba pohvaliti. I to ne samo iz tog razloga, već i zbog činejnice da su sasvim solidno spojili hladni, beskompromisni i ‘samom sebi dovoljan’ rani black metal, s elementima njegove kasnije faze, koja ga je, u biti, jednako proslavila. Ako ne i više.

Dakle, materijal prije svega za najtvrdokornije blackere, koji ne bi trebao biti ‘stran’ niti onima koji u toj glazbi dopuštaju i neke minimalne kompromise.