Zlatni glas pjeva Cohena, McCartneya, Simona, Waitsa…

“Spirit In The Room” nastavak je priče koju su Tom Jones i Ethan Johns započeli s albumom “Praise & Blame“, odnosno bolje rečeno, to je nastavak priče koju su sredinom devedesetih započeli Rick Rubin i Johnny Cash s “American Recordings”.

Za one koji ne znaju, formula je ovakva: upariti stariju pjevačku
legendu s mladom producentskom zvijezdom čija je uloga osigurati pjevaču
minimalnu instrumentalnu pratnju i ponuditi mu na obradu pjesme koje
svojim žanrom obično ne pripadaju u pjevačev domaći teren.

Mogli bismo dakle prigovoriti da je ovdje riječ o tipičnoj diskografskoj eksploataciji formule koja se pokazala (komercijalno) uspješnom, i koju nam se od onda opetovano pokušava podvaliti kao nešto svježe i originalno, no kad je krajnji rezultat dobar kao “Spirit In The Room” nemamo pravo buniti se.Od prve Cashove i Rubinove suradnje više pjevača dobilo je takav tretman, no kad se promotre oni koji su ostvarili najkvalitetnije rezultate – pored Casha i Toma Jonesa ubrojio bih tu i Solomona Burkea – jasno je da je ključni sastojak čudesan glas koji u potpuno ogoljenim aranžmanima može samostalno nositi cijelu stvar do kraja.

“I was born with a gift of a golden voice” otpjevao je Leonard Cohen sa smiješkom u Zagrebu izazvavši odobravanje pune Arene, a taj stih s posebnim je naglaskom otpjevao i Tom Jones u “Tower of Song” od koje nije moglo biti boljeg otvaranja ovog albuma. Sve što treba tom zlatnom glasu je jednostavna, no efektna pratnja koja po principu manje je više svira taman onoliko nota koliko treba. Johnsova akustična ili električna gitara joj je temelj, a povremeno joj se pridružuju delikatni dodiri po tipkama, bubnjevima ili žicama basa. Ako ne računamo sakralni zbor u zaključnoj obradi “Charlie Darwin” The Low Anthema, na albumu nema nikakvih pratećih vokala.

Premda je Tom Jones na nedavnom zagrebačkom nastupu pokazao da je još uvijek jedan od najvećih svjetskih šoumena od kojeg malo tko bolje nosi bombastični nastup, prava je sreća što napokon možemo čuti njegov glas oslobođen svih distrakcija. Lagana, nježna balada “Dimming Of The Day” Richarda Thompsona još jednom pobija tezu kako je Tomovo pjevanje čista snaga bez suptilnosti, jer on i tu i drugdje na albumu pokazuje potpunu kontrolu nad emocijama i dinamikom pjesme bez potrebe za eksplozivnošću i razmetanjem glasovnih mogućnosti. Nije da i snagu koji put ne upotrijebi: blues Blind Willie Johnsona o traženju odgovora na pitanja što je to “Soul Of A Man“ zvuči toliko moćno da se naježite.

Zaigrana obrada svježe Waitsove “Bad As Me” vrlo je drugačija od originala, no upotrebom neobičnih instrumenata poput Chamberlin orkestra, dječjeg seta bubnjeva, ukulele basa, klavioline i tac piana, opet zvuči vrlo waitsovski. S druge strane, sjajna izvedba “All Blues Hail Mary” Joea Henrya, s pomalo jezovitom atmosferom koju stvara nekoliko nota na pianu i tremolo efekt gitare zvuči kao nešto što bi Nick Cave s guštom uvrstio u svoj repertoar.

“Spirit In The Room” spremam u favorite.