Život nije cabaret, makar ponekad tako izgleda

Razmišljajući kako najlakše opisati Dresden Dollse, sinuo mi je niz ideja, ali najlakše bi ih opisao kao The White Stripese koji su malo ‘skrenuli’ i umjesto da odu na koncert, oni su otišli neki cabaret zabavljati publiku. Njihova glazba je vrlo smiona, prepuna zabave, ponekad vrlo komična, a opet vrlo ozbiljna, plesnih ritmova i jednog stila predstavljanja kojeg rijetko imamo priliku slušati.

Dresden Dolls je moderan bend koji se sastoji od samo dva člana što je također poveznica s The White Stripesima, a tu bi se i zaustavio s daljnim usporedbama tih dvaju sastava. Rekao bih da je Amanda Palmer šefica u bendu pošto vodi glavnu riječ za mikrofonom i klavirom, a ujedno i piše većinu pjesama. Njezin pobočnik je Brian Viglione koji se pojavljuje kao back-vokal, gitarist i bubnjar.

Svoju glazbu opisuju kao ‘Brechtov punk cabaret’, s čime bih se i složio. Na klavirske dionice koje jako podsjećaju na cabaretsku atmosferu naljepljeni su bubanj i gitara koji svojom jednostavnošću daju dojam punk minimalizma. Klavir je ipak glavni instrument preko kojeg Amanda niže svoje osjećaje kroz niz prekrasnih akorda koji čine lako pamtljive melodije.

Stil pjevanja je također zabavan, od laganog šaputanja do energičnog i glasnog vokala koji prati življe tonove glazbene podloge. Uočava se da nije do kraja ‘izrađeni’ glas, ali njena izvedba ukazuje da je ponekad najbolje eksperimentirati i improvizirati, te pjevati ‘onako po osjećaju’.

“Yes, Virginia…” je njihov treći album po redu, a otvara ga pjesma “Sex Changes“, vrlo hipnotičnog ritma u kojoj Amanda priča o momku koji se odlučio promjeniti spol da bi bio sretniji. Slični stihovi su i na ostatku albuma, pomalo uvrnuti što je i karakteristika samog benda.

Nešto veselijeg ritma je pjesma “Backstabber” koja govori o razmaženoj rock-zvijezdi, a stih koji mi je posebno upao u uho je ‘When you only sleep with girls who say they like your music’ što prikazuje estradu kao snobove koji ne prihvaćaju kritiku na vlastiti račun.

U najkraćoj “My Alcoholic Friends” Amanda se obračunava s alkoholizmom, dok se u jednom od najlaganijih trenutaka na albumu, pjesmi “Delilah“, koja ima malo biblijskih konotacija, očituju mnoge ‘friške’ teme koje ukazuju na problem modernog društva, a najupečatljiviji stih je: “And you thought you could change the world, By opening your legs“…

Izdvojio bih još “Shores Of California” u kojoj prikazuje brutalnu realnost klinaca u Americi, ali i drugdje u svijetu sa stihovima: “All I know is that all around the nation, The girls are crying and the boys are masturbating“.

Tako se nižu stihovi i pjesme, jedna lucidnija od druge, svaka pomalo bizarna, a opet briljantna, a niz završava pjesmom “Sing” na akustičnoj gitari koja se kasnije nadogradi klavirom i ostatkom standardnog ‘instrumentarija’. To je pravo finale za bilo koji album, a posebno odgovara “Yes, Virginia…”, a završni stihovi su ujedno i jedni od najboljih na ovom izdanju (Life is no cabaret/We don’t care what you say/We’re inviting you anyway/You motherfuckers you’ll sing someday…).

Album “Yes, Virginia…” prošetao nas je cabaretom i alternativnim (punk) rockom kao rijetko tko do sada. Nekoliko pjesama su pravi biseri koji će vas na prvu oduševiti dok je ostatak materijali prava potpora u kojoj možete u potpunosti uživati.

Ovaj bostonski duo mogao bi imati svjetlu budućnost pred sobom, ako ostanu zajedno. Nedavno sam uočio da gospođica Palmer izdaje solo album pa se nadam da to ne znači kraj za Dresden Dollse. Ipak, s nestrpljenjem očekujem što će sama Amanda ponuditi, te koliko će se to razlikovati od izdanja matične grupe.

Život nije cabaret, ali ga sami možemo malo obojati gorko-slatkim okusom Dresden Dollsa.