Flogging Molly
Life Is Good
Datum izdanja: 02.06.2017.
Izdavač: Spinefarm Records / Vanguard Records
Žanr: Folk-Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
U mojoj ovlaš, alkoholom induciranoj, i nadasve kratkoj analizi (Google), shvatio sam kako je ovo prva godina u kojoj su album izbacila tri, po mojoj procjeni, najagilnija predvodnika folka s primjesama rocka i punka – Dropkick Murphys, The Real McKenzies i Flogging Molly. U takvom presedanu pobjedu odnose Mollyjevci.
U prvom desetljeću postojanja Flogging Molly su izbacili četiri albuma – trenutna dekada, druga, na svom izmaku broji tek dva. Bez obzira na tu diskrepanciju, najnovije izdanje zvuči toliko poznato, blisko i ugodno, toliko da kazaljke sata staju i zanemaruju brojke, sate i vrijeme. Flogging Molly su svima toliko pozitivni i dragi i ništa im se ne može zamjeriti – pogotovo jer su nas opustili, oraspoložili i stresli pozitivom – a to je nešto što se nije moglo reći za prethodna dva izdanja.
Album počinje nekonvencionalno, pjesmom koja bi prikladnija bila zatvaranju priče. Kontrastno u špicu ulijeće otprije godinu dana poznata nam stvar “The Hand Of John L. Sullivan” i pokreće udove, repove i krila, štogod imali. Uvod u tu pjesmu do zbunjenosti podsjeća na “Screaming At The Wailing Wall” iz 2004.
“Welcome To Adamstown” nastavlja pozitivu s lijepim trubačkim dodatkom (Mariachi El Bronx), nakon čega slijedi himnična “Reptiles (We Woke Up)” i optimistični ton nastavlja se sve do čudno sekvencirane “The Last Serenade” koja zvuči kao b-strana s prošle ploče.
Dave King, bard, veseljak i predvodnik ove vesele družine, zvuči svježe i prepoznatljivo (iako kaže “It’s the bed where I belong”), osim na dijelovima pjesme “The Days We’ve Yet To Meet” gdje on zapravo ne pjeva – tamo mu se u vokalnim zadaćama pridružio basist Nathen Maxwell. Ta stvar također neodoljivo podsjeća na “The Story So Far” s diska “Float” iz 2008.
Izostanak s društvenih mreža i već spomenuta studijska stagnacija benda rezultirali su mojim iznenađenjem pri iščitavanju članova benda – mali ćelavi za bubnjevima (George Schwindt) postao je Mike Alonso i u mojim ušima nema tu velike razlike. Kad bi bilo nešto bržih pjesama, možda bi se i dalo nešto iščitati. Ono gdje se Alonso iskazao je “Crushed (Hostile Nations)”, čudnjikavo nabrijanoj stvari koja također ima ‘laj-la-la-laj’ dionicu kao i “The Story So Far”. Tu također čujemo ogoljen i očajan Daveov glas u skladu s tematikom pjesme.
Glazbena izvedba je šarolika i slojevita, kao što smo i navikli, s finim solažicama, violinom, harmonikom, varirajućim tempom i folk ritmovima koji samo čekaju da otvorite pivo. Lirički King piči po pozitivi i uz neizbježnu morsku tematiku ubaci nešto nostalgije i sjete.
Davno kad sam bio mlad i neiskusan dao sam čistu peticu albumu “Speed Of Darkness” i ovog puta neću ponoviti grešku – “Life Is Good” je dobar, ali fali mu brzine i žestine (nešto ala “Devil’s Dance Floor”), koju Flogging Molly dostavljaju uživo.
Dugih šest godina čekalo se na novi Flogging Molly album – nadam se da se čekanje neće ponoviti. Ali, ako se i ponovi – sve ok, život je dobar!