Flogging Molly: Život je dobar, sada je još i bolji

    335

    Flogging Molly

    Life Is Good

    Datum izdanja: 02.06.2017.

    Izdavač: Spinefarm Records / Vanguard Records

    Žanr: Folk-Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1.    There’s Nothing Left Pt. 1
    2.    The Hand Of John L. Sullivan
    3.    Welcome To Adamstown
    4.    Reptiles (We Woke Up)
    5.    The Day’s We’ve Yet To Meet
    6.    Life Is Good
    7.    The Last Serenade (Sailors And Fisherman)
    8.    The Guns Of Jericho
    9.    Crushed (Hostile Nations)
    10.    Hope
    11.    The Bride Wore Black
    12.    Until We Meet Again

    U mojoj ovlaš, alkoholom induciranoj, i nadasve kratkoj analizi (Google), shvatio sam kako je ovo prva godina u kojoj su album izbacila tri, po mojoj procjeni, najagilnija predvodnika folka s primjesama rocka i punka – Dropkick Murphys, The Real McKenzies i Flogging Molly. U takvom presedanu pobjedu odnose Mollyjevci.

    U prvom desetljeću postojanja Flogging Molly su izbacili četiri albuma – trenutna dekada, druga, na svom izmaku broji tek dva. Bez obzira na tu diskrepanciju, najnovije izdanje zvuči toliko poznato, blisko i ugodno, toliko da kazaljke sata staju i zanemaruju brojke, sate i vrijeme. Flogging Molly su svima toliko pozitivni i dragi i ništa im se ne može zamjeriti – pogotovo jer su nas opustili, oraspoložili i stresli pozitivom – a to je nešto što se nije moglo reći za prethodna dva izdanja.

    Muziku podržava

    Album počinje nekonvencionalno, pjesmom koja bi prikladnija bila zatvaranju priče. Kontrastno u špicu ulijeće otprije godinu dana poznata nam stvar “The Hand Of John L. Sullivan” i pokreće udove, repove i krila, štogod imali. Uvod u tu pjesmu do zbunjenosti podsjeća na “Screaming At The Wailing Wall” iz 2004.

    “Welcome To Adamstown” nastavlja pozitivu s lijepim trubačkim dodatkom (Mariachi El Bronx), nakon čega slijedi himnična “Reptiles (We Woke Up)” i optimistični ton nastavlja se sve do čudno sekvencirane “The Last Serenade” koja zvuči kao b-strana s prošle ploče.

    Dave King, bard, veseljak i predvodnik ove vesele družine, zvuči svježe i prepoznatljivo (iako kaže “It’s the bed where I belong”), osim na dijelovima pjesme “The Days We’ve Yet To Meet” gdje on zapravo ne pjeva – tamo mu se u vokalnim zadaćama pridružio basist Nathen Maxwell. Ta stvar također neodoljivo podsjeća na “The Story So Far” s diska “Float” iz 2008.

    Izostanak s društvenih mreža i već spomenuta studijska stagnacija benda rezultirali su mojim iznenađenjem pri iščitavanju članova benda – mali ćelavi za bubnjevima (George Schwindt) postao je Mike Alonso i u mojim ušima nema tu velike razlike. Kad bi bilo nešto bržih pjesama, možda bi se i dalo nešto iščitati. Ono gdje se Alonso iskazao je “Crushed (Hostile Nations)”, čudnjikavo nabrijanoj stvari koja također ima ‘laj-la-la-laj’ dionicu kao i “The Story So Far”. Tu također čujemo ogoljen i očajan Daveov glas u skladu s tematikom pjesme.

    Glazbena izvedba je šarolika i slojevita, kao što smo i navikli, s finim solažicama, violinom, harmonikom, varirajućim tempom i folk ritmovima koji samo čekaju da otvorite pivo. Lirički King piči po pozitivi i uz neizbježnu morsku tematiku ubaci nešto nostalgije i sjete.

    Davno kad sam bio mlad i neiskusan dao sam čistu peticu albumu “Speed Of Darkness” i ovog puta neću ponoviti grešku – “Life Is Good” je dobar, ali fali mu brzine i žestine (nešto ala “Devil’s Dance Floor”), koju Flogging Molly dostavljaju uživo.

    Dugih šest godina čekalo se na novi Flogging Molly album – nadam se da se čekanje neće ponoviti. Ali, ako se i ponovi – sve ok, život je dobar!

    Muziku podržava
    Stisni