Živjela kanadska klima!

Tko nije čuo za Dianu Krall?! Čak i ljudi koji nisu veliki jazz fanovi su načuli za tamo neku Dianu čiji albumi su najčešće platinasti. Kažete da niste čuli za famoznu Dianu? ‘Well, well, here’s the story’: jedno malo djevojče, rođeno u hladnoj Kanadi nije podnosilo snježne dane pa se od četvrte godine igralo na klaviru i preslušavalo jazz albume svojih staraca. (Da, sada je vrijeme da pogledate u plafon i zahvalite hladnoj kanadskoj klimi.) S petnaest to djevojče nastupa po restoranima, kasnije dobiva stipendiju, studira glazbu. Danas je to djevojče postalo diva.

Žena ne samo iznimne ljepote, već i iznimnog talenta što je to negdašnje djevojče lansiralo u galaksiju tako poznatu i čestu pop zvjezdicama, a tako daleku jazz glazbenicima. Danas je zbilja rijetkost naći na naslovnicama magazina ili na TV spotovima glazbenika koji je istinski kvalitetan, češće to uspijeva ljudima iza kojih stoji jaka medijska kampanja, a ne kvaliteta. Diana Krall je uistinu kvalitetna glazbenica. Ne mislim samo na veliku nakladu albuma ili na silne Grammyje.

Njen posljednji album “The Girl In Other Room” je prijelomni argument. Diana na ovom albumu dokazuje da ona ne samo izvodi nego i stvara. Ranije poznata više kao odličan performer jazz klasika, ona se na ovom albumu udobno smjestila u autorsku stolicu. I ne samo to, ona se ne srami te pjesme izvesti uistinu perfektno. Mada joj zamjeram preveliku dozu profesionalnosti na nekim pjesmama, ne svim. Fali mi ona osjećajnost, koju su rijetke dive imale i znale pokazati.

Inače, tekstovi na albumu su doista intimne ispovjedi i prava je šteta što nisu svi otpjevani s dovoljno osjećanosti kao što takva vrst tekstova zaslužuje. Osim toga je sve savršeno, (ali, mislim da nije čar u savršenom.) što je definitivno i velika zasluga DiPume, producenta s kojim je Krall surađivala na ranijim albumima. Diana je u suradnji sa svojim suprugom, Elvis Costellom, Mose Allison i drugima napisala zbilja dobru glazbu te snimila slušanja vrijedan album.

Naravno tu je i par obrada, poput “Black Crow” od Joni Mitchell. Ima tu i bluesa, na trenutke je zalutala i u čudnovate nam country klišee, ali se Diana na kraju krajeva ipak ne odriče swinga, bopa, mislim da je ipak na kraju očito da se radi o jazz glazbenici koja pokušava spojiti nekoliko različitih stilova i utjecaja u svoj vlastiti izričaj.

Ako mi dopustite posebne komplimente ću uputiti odličnim glazbenicima koji je okupila: Peter Erskine, Terri Lynne Carrington, Jeff Hamilton (bubnjevi), Christian McBride, John Clayton (bas), Anthony Wilson (gitara), Neil Larson (Hammond B-3). Bravo dečki, što bi cura bez vas?!

Tekst: Ana Marković