Živjela deatherska agresija

Britanski bend Gutworm iza sebe ima dva albuma, računajući ovog ovdje koji je ujedno i moj prvi ‘susret’ s njima, točnije rečeno, njihovom muzikom. I ne mogu biti kurtoazan i reći da mi je jako žao što ih dosad nisam imao priliku slušati. Barem mi nije žao sudeći po onome što sam čuo na ovom albumu.

To je u biti jedan dosta jednostavan, istina i vrlo žestok, brutalan death metal album, kojeg povremeni ‘čišći’ riffovi odvode u pravcu thrasha. Vokalne su sekcije, uz tradicionalne growl izvedbe, u mnogo dijelova izuzetno snažne, duboke, maksimalno guturalne, usporedive s gore/grind stilom, a ima i segmenata sa screaming-shoutinzima, onako, po uzoru na HC-ovske.

Recimo da je ovdje produkcijski dio nešto kvalitetnije napravljen te također da je ovo malo ‘modernija’ vrsta death metala, s dosta strukturalnosti u pjesmama. Bilo da se radi o uglavnom lijepo složenim gitarističkim izvedbama, ili bubnjevima koji udaraju u skladnim, heavy/power ritmovima s dva basa ili u umjerenim, ne prenametljivim blastbeating varijantama.

Također, vlada puna sinhronizacija i kombinatorika između ritmika, koje su uglavnom u speed varijantama, ali ima popriličan omjer sporijih i srednjih dijelova, u kojima se ne gubi niti trunka snage i agresije. Jedni od tipičnijih primjera tog opisa su pjesme “My First My Enemy” i “Disfigured Narcissus“.

Zanimljivo je da ovaj album traje pedesetak minuta, što je, barem u odnosu na većinu sličnih djela jako puno, obzirom da ih ima koji znaju trajati i dvostruko manje. Pjesama je devet plus intro, što im donosi prosjek od oko šest i pol minuta, i u svakoj od njih ima dovoljno vremena i prostora, ali i obveze za sve vrste podžanrovskih ‘obračuna’.

Naravno, takav im je omjer morao donijeti i povećanu dozu strukturalnosti. A upravo ih ona odjeljuje od muzičkih istomišljenika i glavni je razlog što mi se ovaj album u konačnici ipak učinio sasvim solidnim, u prvom redu, death metal ostvarenjem.