ZG 001 – PROG

Iako je zadnju studijsku ploču s potpuno originalnim materijalom snimio još 1983., za Dragu Mlinarca vrijeme je na njegovoj strani. Razlog tome ćudljiva su i nikad predvidiva kretanja u hrvatskoj i stranoj rock glazbi.

Sve je više hrvatskih kantautora koji svoju inspiraciju nalaze u Arsenu
Dediću, Dragi Mlinarcu i drugim samotnjacima s gitarom, tako da se može
reći kako box set od svih osam solo albuma Drage Mlinarca nazvan
“Kolekcija” stiže u pravo vrijeme.

O Dragi Mlinarcu dugo je vremena najpopularnija informacija bila ona da je ‘produkcijski skršio debi Azre’. Teza bi možda i držala vodu da je Štulić osim iznimnog autorskog potencijala i sulude energije imao neke sviračke i interpretatorske sposobnosti. Na stranu taj Mlinarčev grijeh zbog kojeg će možda gorjeti u paklu, Mlinarec je zvukovno znao vrlo solidno urediti svoje dugosvirajuće projekte – u što se može uvjeriti i sam slušatelj, no “Kolekcija” otkriva da je ideja da Mlinarec producira Štulića imala itekako argumentirane temelje. I Štulić i Mlinarec kretali su iz sličnih perspektiva: obojica su bili pjesnici gradova, odgojeni na The Beatlesima, a po senzibilitetu sličniji Lou Reedu i vječnim Velvetima.Mlinarec će poslije otkriti da je aktivno slušao ne samo The Beatlese, nego i Neila Younga, Vana Morrisona i Dylana, a melodija “Helene lijepe” podsjetit će na “Tiny Dancer” Eltona Johna.Solo karijera Drage Mlinarca počela je 1971. s pločom “A ti se ne daj“, koja je bila zamišljena kao drugi album Grupe 220, odnosno album nasljednik legendarnih “Naših dana” iz 1968. Sam kraj šezdesetih Dragec je proveo služeći vojnu obavezu u JNA. Cijela tadašnja postava Grupe 220 svirala je na klasično bendovski aranžiranoj ploči koja iz današnje perspektive zvuči kao najslabije snimljeno Mlinarčevo ostvarenje. Grupa predvođena Dragecom još je istraživala mogućnosti zvuka u studiju, tako da gitare na momente zvuče kao da su im potkresana krila. Također, ne treba zaboraviti niti tehničke mogućnosti i ograničenja – Josipa Lisac tako je jednom spomenula da su se, prilikom snimanja “Dnevnika jedne ljubavi“, svi dotadašnji ‘tejkovi’ morali prebrisati.

Ipak, ploča “A ti se ne daj” ustoličila je boogie obrasce kojima će se mnoge grupe vraćati. Mlinarec je već tada na svom ‘lageru’ imao naramak dobrih pjesama, čija se kvaliteta mogla prepoznati neovisno o studijskim (ne)mogućnostima, a za ‘ono vrijeme’ kada su se LP ploče jugoslavenskih rock izvođača brojale na prste jedne ruke “A ti se ne daj” ima vrlo razrađeni dramaturški koncept, tako da pjesme bez većih problema uklizuju jedna u drugu. Briljantna “Posmrtna osveta” uglazbljena je na riječi Rikarda Katalinića Jeretova, a “Pop-pjevač“, bogata hard rock riffovima nametnula se širokoj publici. Tu su još i “Grad“, jazzy valcer “A ti se ne daj” i briljantna trafficovska “Srebri se mraz“.

Kao i kod Mlinarčevih uzora Dylana, Younga i Morrisona, autorsko i izvođačko sazrijevanje događalo se gotovo sezonski. Album “Pjesme s planine” velik je korak u pravcu rastuće ambicioznosti, koherentnosti i opuštenosti. “Pjesme s planine” zvuče poput posvojenog brata albuma “Low Spark of High Heeled Boys” grupe Traffic, tako da kad vrli novinari koji spominju novi val kada je ondašnja jugoslavenska scena prvi put uhvatila priključak s Londonom, slobodno im recite da ne poznaju materiju.

Odulje solaže (vjerojatno prvi jam na nekoj hrvatskoj rock ploči), trubadurski pristup, karakterističan bariton i imaginativni stihovi samo su neke od značajki prve faze Mlinarčeve karijere koja se napajala radom u kazalištu, od kojih je najpoznatiji rad s kazališnom radionicom Pozdravi. Glazbena tema iz “Pozdrava” završila je na “Rođenju”, albumu iz 1975. Što se “Pjesama s planine” tiče, one su mnogo bolje odsvirane i snimljene, a desetominutni epovi “Pjesme s planine” i “Dijete zvijezda” ni po čemu ne zaostaju za prog rock klasicima Deep Purple, Yesovaca, Traffica i drugih britanskih hard rock heroja.

Često zaboravljena osobina Mlinarčeva opusa stilska je šarolikost: u nekim će se pjesmama natjecati s progresivnim gitarističkim herojima, u drugima će zvučati kao zagubljeni hippie na tragu Donovana Leitcha, u trećima kao jezičavi Lou Reed, dok će u četvrtima biti romantik k’o gospon Fulir.

Djelovanje s kazališnom grupom Pozdravi Mlinarca je držalo podalje od studija do 1975. godine, no to ne znači da je džabalebario. Idući albumi nosit će snažan televizijsko-kazališni pečat: “Rođenje” sadrži kazališnu temu iz predstave “Pozdravi“, te “Jur nijedna na svit vila” iz predstave “Hvarkinja”, a “Kule od riječi” i “Pjesma o djetinjstvu” iz beogradske su emisije “Iz serije koje nema”. S izuzetkom ipak predugačke petnaestominutne “Helene lijepe“, “Rođenje” je uglavnom mirniji kontemplativni akustični album s nježnim klavirskim i usnoharmonikaškim dionicama, koji, iako nešto slabiji od “Pjesama s planine”, vrlo dobro održava kvalitetu Mlinarčevog autorskog izraza.

Je li to bila smišljena provokacija, beskrajna ignorancija ili jednostavan slijed okolnosti: valjda se na cijelom svijetu jedino Mlinarcu moglo dogoditi da 1977. u vrijeme najžešćeg punka izda ploču bezbrižnog, tako umirujuće pastoralnog i hipijevskog ugođaja “Negdje postoji netko“. Iako anakron za to doba, “Negdje postoji netko” odlično je ostario.

Prenapregnut od upotreba eha i kreni-stani ritmova na tragu Cata Stevensa, “Negdje postoji netko” svojom lelujavom akustičnom atmosferom donio je odlične skladbe kojima je produkcija Nevena Frangeša dala boju i prijemčivost, no i Mlinarec je bio na vrhuncu snage s pjesmama “Zelen, k’o zelena trava” i posebno akustičnom, veličanstvenom “Polja” sa sjajnim klavirističkim radom Nevena Frangeša (kako je moguće da ovako nešto bude izostavljeno s Dragecovog “The Ultimate Collectiona“?), dok je naslovna stvar preuzeta iz repertoara Grupe 220. Revidiranje tog naslova starog otprilike deset godina bila je naznaka da se Dragec (nadimak iz mladih dana) sve više okretao prema prošlosti i svojevrsna najava onog što će uslijediti 1980., a to je kompletan album nanovo snimljenih prethodnih uspješnica.

Blaži stilski povratak rocku dogodio se 1978., i to albumom “Sve je u redu“, koji po zvuku podsjeća na albume “Transformer” i “Coney Island Baby” Lou Reeda, te na Youngov ispovjedni opus. U liričkom smislu, Mlinarec nastavlja s kazališnim temama (“Prašnjav prostor”, “Cirkus”), bezobrazan je u “Svi sve znaju” a pogled unatrag prisutan je u “Mora da sam bio mlad“. Mlinarčevu akustičnu gitaru prati diskretno pikanje električne i klavijatura što je prisutno u zadnjoj četvrtini albuma (stvari “Cirkus” i “Cesta“) koje zaključuju ploču u trubadurskom štihu.

Iako mu je na dotadašnjim pločama svirala sama krema studijskih muzičara (čitaj: Nenad Zubak, Ivan Piko Stančić, Husein Hasanefendić Hus, Davor Rodik, Davor Rocco, Neven Frangeš, Branimir Lambert Živković, Srećko Zubak, Julije Njikoš, Jurica Pađen, Ratko Divjak, Mario Mavrin, Peco Petej, Vedran Božić, Boško Petrović), Mlinarec odlučuje promijeniti klimu i ekipu te sljedeći album snimiti ni više ni manje nego u Švedskoj kod tamošnjeg Zagrepčanca Tihomira Tinija Varge.

Deset godina mlađi Varga injektirao je nešto energije u pomalo posustalog Mlinarca, tako da novi album iz 1979. “Tako lako” zvuči praskavo poput žabice. Vargina metoda na “Tako lako” bila je jednostavna – sve pojačati na jedanaesticu, što je pridonijelo jasnijem zvuku, no dojam je da stvarčice kao što su “Prijatelj” ne bi našle svoje mjesto na “Pjesmama s planine”. ‘Planinska’ strana Mlinarca je u inspirativnom zamahu: “Vjetar s juga“, ambijentalni instrumental “Jezera“, samoobjašnjiva balada “San”, rockerska “Ovce” koju su poslije obradili Mlinarčevi učenici/sljedbenici u Parnom valjku novi su pogoci za tadašnje punk rock standarde djedice popularne glazbe: dvadeseta obljetnica rada u rokenrolu Mlinarcu se neumitno bližila poput naplate rate kredita.

Dragecova generacija (rođeni krajem 1942.) debelo je osjećala godine života u rocku početkom osamdesetih – tek su rijetki uspijevali nastaviti snimati decentna djela koja nisu kvalitativno i stilski iskakala iz opusa koji ih je proslavio. Ulazak u osamdesete godine dvadesetog stoljeća Mlinarec je obilježio izdavanjem kompilacije “Sabrano” na kojoj je u Švedskoj nanovo snimio svoje poznatije i priznatije stvari. “Sabrano” je, kao i “Arsenal” Arsena Dedića, relikt povijesti.

Sa sadašnjeg gledišta, u kojem, zahvaljujući kompjutorskoj tehnologiji možemo učiniti sve, pa i to da snimke zvuče ‘lepše i starije’, malo smisla ima ponovo snimati poznate pjesme – osim ako originalni masteri nisu uništeni, kao što je to slučaj s muzičarima koji su bili pod kapom sarajevskog Diskotona. Ipak, novosnimljene verzije zabavne su za čuti, iako pod utjecajem supermoderne tehnologije osamdesetih zvuče mnogo slabije ostarjelo nego originalne snimke.

Album “Pomaknuto” izdan je 1983. i zadnji je Mlinarčev dugosvirajući projekt s većinskim novim materijalom. Drageca su i dalje držali synthesizeri, no osmominutni ispad (crna rupa bila bi bolja riječ) zvan “Urlik skrutten” valjda je objavljen samo zato što je to ploča Drage Mlinarca. U ostalim slučajevima bi se (vjerojatno) čuo zvuk uredničkih škara. Bez obzira na to, “Pomaknuto” ima svoje adute: “Što bi bilo kad te nema” uspjela je balada na tragu kasne faze The Banda, “Volim ih” dopadljiva doskočica, a “Plastiku ljubim” klasičan kantautorski broj na tragu Raya Daviesa pametno obojan synthovima.

Obojena countryem i sličnim stilizacijama završna (i ne baš inspirirana) skladba “2 u 8, 5 u 8” reflektira alkoholne navike naših pitomih ruralnih krajeva. “Plastiku ljubim” i “2 u 8, 5 u 8” iz sadašnjeg konteksta izgledaju kao Mlinarčev posljednji zbogom rocku i gradskom životu. U doba rockerskog umirovljenja bio je tek 41 godinu star i ako opet uzmemo u obzir njegovu generaciju (Dylan, Young, Morrison, Reed, McCartney, Simon), većina ih se, pod uvjetom da ih jetra, glasnice, mozak i prsti nisu izdali, uspjela otrgnuti zlim raljama osamdesetih i snimiti nekoliko velikih ploča. Vjerujem da negdje u svojim zabilješkama i Mlinarec ima materijala za još jedan veliki album.

Objavio on svoje pjesme ili ne, Mlinarec je s “Našim danima”, singlom “Osmijeh“, te ovom kolekcijom na hrvatskoj rock stijeni svoje ime duboko uklesao kao jedan od esencijalnih umjetnika riječi i muzike. Tek su sporadična otkliznuća na “Kolekciji”, a kad se i dogode, zasjene ih mnogi izvrsni trenuci.

Kod konzumacije “Kolekcije” preporučam početi s “Pjesmama s planine” i “Negdje postoji netko”, a dalje po svojim preferencijama, eventualno “Pomaknuto” ostaviti za kraj. Velika je šansa da nakon konzumacije Mlinarčeve kolekcije ostanete pomaknuti činjenicom da se tek sada taj opus prvi put izdaje na CD-u.