Žestoki rockeri opasno padaju

Jako je puno onih koji su Godsmack već u njihovim počecima nazivali bezobraznim kopijama Metallice i Alice In Chains. Ipak, meni su taj frajerski stav nad žestokim jednostavnim rifovima i bombastični zvuk bili simpatični i definitivno sam im dao priliku. Tek sada vidim da im se fanovi dosta često razdjeljuju na nekakve dvije struje.

Jedni su fanovi prvog albuma i komercijalno uspješnog “Faceless”, i oni su jednoglasno izvrijeđali album “Awake” i najnoviji jednostavno nazvan “IV“.

I sad dolazimo do velike nelogičnosti, jer sam ja u onoj drugoj struji koja zbilja voli “Awake”, ali zato se s ovim albumom moram složiti s ljudima koji u njemu nisu vidjeli ništa od onih toliko poželjnih Godsmack dijelova. Frajerski post grunge-metal-rock je i dalje tu, ali se definitivno sakrio iza pokušaja frontmana Sully Erne da stvori svoje carstvo.

Iako je najavljen kao malo više eksperimentalan, to se vidi samo u pokušaju da se upotrijebi nekakva južnjačka usna harmonika, te da se hrabro ubaci pokoja lakša pjesma. Tu spadaju akustična “Hollow” koja kao da je pobjegla s njihovog akustičnog albuma “The Other Side”, te depresivna i spora stoner rock “One Rainy Day” za kraj.

Budući da lagane stvari nikako nisu loša stvar, ovdje se mora primijetiti da ni one nisu onakve kakve su sposobni napraviti, pa se opet sve utopilo u pokušaju da se odsvira tipični Godsmack. S jedne strane, tu su najgluplja “No Rest For The Wicked” i “Temptation” koja predstavlja najisfuraniji riff na gitari i jako poznate bubnjeve, a s druge strane “Speak” koja bez ikakvog gušta i entuzijazma predstavlja ovaj album kao prvi singl.

Početak albuma i pjesma “Livin In Sin” definitivno nije vrijedna otvaranja, a prva konkretna stvarčuga se javlja tek na trećem mjestu i to “The Enemy” (nadam se slijedeći singl), na kojoj se u pjevanju očito posegnulo za legendarnim Kyussima.

Tu se već može i osvrnuti na zvuk albuma kojeg je producirao alfa i omega benda Sully, i vidi se da nema one eksplozivnosti i groovea kao na starim klasicima “Moon Baby” i “Sick Of Life”. Onaj ‘drugačiji’ dio albuma predstavlja “Shine Down” začinjena usnom harmonikom, ali koja se pjevanjem najopasnije do sada približava Layneu iz Alice In Chains, dok je riff pobjegao s “Load” albuma od Metallice.

Druga takva je i jedna od boljih “Mama“, koja gitarama i tekstom podsjeća na Lynyrd Skynyrd, te predstavlja malo mekšu rokersku stadionsku stranu ovog benda.

Mislim da je ovaj album jednostavno morao biti bolji, jer je malo čudno da se nakon “Faceless” ovoliko izgube u (ne)kreativnosti. Nekako mi se čini da me Godsmack ipak prevario kada sam im na početku karijere dao šansu, jer sad pokazuju svoje prave nedostatke. Ipak, ovo im je četvrti pravi album i mogu se pohvaliti što su tako dugo izdržali.

To se ponajviše može zahvaliti činjenici da si je pjevač Sully priuštio dosta nedemokratski način vođenja benda, pa je preostali trojac odlučio otpatke iskoristiti za svoj projekt sa strane. Ako su ti otpadci zbilja otpadci u pravom smislu riječi, onda će to biti jedne od najnepotrebnijih rock pjesama, a ako je za ovako prosječan album kriv Sullyev izbor, onda nas čeka još jedan bend koji bi nam se mogao svidjeti.