Imelda May: Žensko srce kuca snažno i kad je slomljeno

    420

    Imelda May

    Life. Love. Flesh. Blood

    Datum izdanja: 07.04.2017.

    Izdavač: Decca

    Žanr: Pop, Rock, Rockabilly, Soul

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Call Me
    2. Black Tears
    3. Should’ve Been You
    4. Sixth Sense
    5. Human
    6. How Bad Can a Good Girl Be
    7. Bad Habit
    8. Levitate
    9. When It’s My Time
    10. Leave Me Lonely
    11. The Girl I Used to Be

    Dublinerka Imelda May svoj je dosadašnji opus temeljila na retro-rockabilly stilu i to je radila vrlo dobro i uvjerljivo, počevši od zvuka, do imidža koji je uključivao kokoticu, kožne jake i strukirane haljine.

    Imeldin novi album stiže nakon njenog razvoda od Darrela Highama koji joj je, osim u životu, bio i glavni autorski i izvođački partner u dosadašnjoj karijeri. Ta dramatična životna promjena neizbježno obilježava novi album. Album nije snimljen s Imeldinim dugogodišnjim bendom, a na omotu se Imelda ovaj put ne pojavljuje u visokostiliziranom rockabilly izdanju, već u prirodnijem looku. Promijenjen je naravno i zvuk, no, kao što ćete vidjeti u daljnjem tekstu, ta promjena nije toliko oštra da bi trebala otjerati stare fanove.

    Muziku podržava

    Life. Love. Flesh. Blood” je album na kojem se krčkaju organski, korijenski stilovi poput soula, bluesa, vokalnog jazza i gospela, začinjeni mjestimice radiofoničnim power-pop refrenima. Za produkciju je angažiran čovjek koji se proslavio na takvim modernim roots albumima, T Bone Burnett. Burnett i May su za snimanje albuma sastavili bend koji čine neki provjereni i prekaljeni asovi, poput gitarista Marca Ribota koji je sa svojim specifičnim zvukom začinio sve pjesme.

    Album započinje s dvije vrhunske soul balade pojednostavljenih aranžmana, “Call Me” i “Black Tears”, s Imeldinim ekstravagantnim vokalom u prvom planu. U potonjoj je solo priložio Imeldin stari prijatelj, legendarni Jeff Beck. Nakon ispipavanja terena s te dvije balade, slijedi prvi konkretniji kontranapad sa “Should’ve Been You”, gorkom post-prekid pjesmom s basom za tupkanje nogama i efektnom hook melodijom zvona u pozadini. Tenzija se postepeno diže sve dok Imeldin glas pred kraj ne postane loman i pjesmu odvede u katarzu.

    Još dvije pjesme slične dinamike i stadionski pjevnih refrena kasnije su strateški raspoređene na albumu, radiofonična “Human” i “Leave Me Lonely” čije se fensi aranžirane strofe pretaču u moćne refrene za zborno pjevanje.

    U međuvremenu imamo par seksi noir pop pjesama, “Sixth Sense” i “How Bad Can A Good Girl Be”, u stilu Leeja Hazlewooda i Nancy Sinatre, koje su Ribotu dale priliku da po njima do kraja poprska svoju magiju, kao što je to puno puta napravio na albumima Toma Waitsa.

    Ribotov solo je upečatljiv i u šopingholičarskom bluesu “Bad Habit”, a u mini gospelu “When It’s My Time” na pianu gostuje Jools Holland. Meditativna “Levitate” je najnježnija skladba albuma pored “The Girls I Used To Be” koja ga zaključuje, u kojoj Imelda razmišlja o svom djetinjstvu te još uvijek svježem majčinstvu. Najintimnija je to pjesma i inače intimnog albuma. Imelda potpisuje sve pjesme te ih je raskošnoj produkciji i pop potencijalu unatoč lako projicirati na njene osobne priče i osjećaje.

    “Life. Love. Flesh. Blood” je album koji je osjećajan, krhak i snažan, ponosan, zavodljiv i erotičan. Jednom riječju ženstven. Istovremeno oslobađajući se okova svog dosadašnjeg stila i ostajući mu vjerna, Imelda je napravila svoj najosobniji, najzreliji i jednostavno najbolji album dosad.

    Muziku podržava
    Stisni