Ženska verzija Jacka Whitea

Ove godine dobili smo nekoliko vrlo zanimljivih debitanata, a među njima svakako treba spomenuti i ženski duo Deap Vally čiji je hype došao i do naših krajeva.

Kada bih počeo nabrajati sve uzore i utjecaje Deap Vallya, ubrzo bi se iskristaliziralo jedno ime, a to je Jack White. Ono što je White radio s The White Stripesima i bendovima nakon, upravo tako zvuče Deap Vally, ali samo moramo oduzeti cijelu country notu, budući da ovaj žestoki ženski dvojac isključivo dere po rocku, od Led Zeppelina do modernog garažnog.

Time smo dobili cijelu plejadu zvuka koji se ipak djelomično ograničio na onaj najprljaviji dio, pa uopće ne čude stalne usporedbe s The White Stripesima i The Black Keysima. Cijelu priču odlično je zaokružio Lars Stalfors koji je već i od ranije poznat kao vrsni majstor zanata, budući da već godinama surađuje s The Mars Voltom, odnosno Omarom Rodriguez-Lopezom.Lindsey Troy gitarom para žestoke distorzirane blueserske riffove i pjeva kao da ne postoji sutra, dok Julie Edwards na bubnjevima daje divlji ritam. Tako sve kreće od samog uvoda i ne staje kroz cijeli album, pa možemo reći da smo sa “Sistrionix” dobili pravu garažnu bebu za koju se nadamo da će izrasti u pravu rock ljepoticu.

Dva momenta vrijedi posebno izdvojiti, a to su “Six Feet Under” i “Baby I Call Hell“. “Six Feet Under” je najbolja skladba albuma, teška garažna blues balada i u njoj djevojke pokazuju zapravo koliko su jake, dok je “Baby I Call Hell” klasičan garažni hit koji im je otvorio mnoga vrata.

Generalno, “Sistrionix” sasvim je solidan album iako kaska za predvodnicima garažnog blues rocka. Prvenstveno mu nedostaje malo manje napumpane atmosfere gdje bi pojedine pjesme došle više do izražaja, a osim već spomenute “Baby I Call Hell” teško nalazimo pjesme koje bi mogle biti jednako upečatljivi singlovi. To i nije neki problem jer ova glazba sigurno nije za vrhove top ljestvica, ali bi bilo dobro da imaju nekoliko prepoznatljivih pjesama, a ne da ih se zna samo po jednoj.

U nekim pjesmama zvuče pomalo izlizano, a tu ponajprije mislim na “Walk of Shame” u kojoj zvuče kao Loretta Lynn koju je White mnogo bolje upakirao na “Van Lear Rose”, a ima još trenutaka gdje se previše trude pratiti Whiteov rad (ritam i rifovi), ali vjerujem da će s vremenom sve sjesti na svoje mjesto, da Deap Vally neće ispasti tek još jedan uzaludni hype.