Željno iščekivanje smaka svijeta

    1886

    Killing Joke

    Absolute Dissent

    Datum izdanja: 01.10.2010.

    Izdavač: Spinefarm / Universal Music

    Žanr: Alternative, Industrial Metal, Post-Punk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Absolute Dissent
    2. The Great Cull
    3. Fresh Fever From the Skies
    4. In Excelsis
    5. European Super State
    6. This World Hell
    7. Endgame
    8. The Raven King
    9. Honour the Fire
    10. Depthcharge
    11. Here Comes the Singularity
    12. Ghosts of Landbroke Grove

    Posljednjih mjeseci, povremeno nailazeći na Jaza Colemana kako pozira po naslovnicama izvjesnih rock-tiskovina u, danas tako tipičnom, ‘mladenački’ nezrelom, vampirskom izdanju, osjećao sam izvjesno razočaranje.

    Rad Killing Joke nastavljam promatrati tek kroz dva izvjesna, ranija albuma – ”Fire Dances” (1982.) i ”Brighter Than a Thousand Suns” (1986.). Naravno, to nije kriterij, puno su toga promijenili u međuvremenu, i ono što je apsolutno pohvalno u njihovom slučaju jest daljnje traženje i davanje muzičkog sebe u nekom novom vremenu i prostoru.

    Pomalo zaglavljeni u hard-core/metal strukturama, uz (ne)obavezno gothic ruho, Killing Joke osvanjuju s novom dozom energije – “Absolute Dissent“. Sudeći po impresivnom ovitku, nije teško zaključiti koje teme iznova predstavljaju prioritet, prvenstveno iz Colemanove perspektive predanog mistika.

    Pohvalno je nastojanje grupe da ostane beskompromisna alternativna institucija, bez naznaka zamora ili stvaralačke krize. Novim albumom s pravom još jednom ukazuju koliki su utjecaj izvršili na mnoge, čemu u prilog ide i prigodna bonus-kompilacija raznih izvođača – “Absolute Respect”, s obradama pjesama Killing Joke. No o kakvoći te kompilacije nekom drugom zgodom. Iako mi u cjelini nije najbolje sjeo, ”Absolute Dissent” snažan je povratnički album s domišljatom, oštrom kritikom institucionalizacije ljudskih duhovnih vrijednosti i zloupotrebe istih u komercijalne i političke svrhe.

    Muziku podržava

    Realiziravši ga u jednoj od ključnih postava, zaslužnoj za ranije uspjehe grupe – uz Colemana tu su i Youth, Big Paul Ferguson te Geordie Walker – ”Absolute Dissent” će muzički itekako odgovarati uhu željnom istančane buke. Tematski, Killing Joke iz vlastitog kuta još jednom nastoje ukazati na ponor u koji srlja ova ‘otrovna planeta’ a na slušateljima ostaje odluka pridružiti se “neposlušnima” ili nastaviti živjeti u iluziji “mira” i “slobode” koji sve dalje, nalikuju samo još jednom loše izreklamiranom instant proizvodu. Jezovita snaga ove ploče leži u tome što zvuči kao novi soundtrack za opću kataklizmu (prisjetimo se čuvenog, potresnog BBC-evog filma ”Threads”).

    Uzevši u obzir kako Coleman posjeduje fin, melodičan i direktan vokal, na ”Absolute Dissent” nastavlja više prostora ustupati grlenoj vici – nažalost, u izvjesnim trenucima pjevački aranžmani umaraju, zvuče isforsirano bijesno, čak u smjeru izlizanog kvazi-grunge cendranja kakav vole prakticirati Chad Kroeger i njemu slični.

    Album započinje naslovnom pjesmom ”Absolute Dissent” – koju karakterizira sanjiv pristup u zvuku, ali njezin jastuk prošaran je itekakvim trnjem. Kao zanimljiv hibrid između teškometalne ‘peglaone’ i povremenih diskoidnih ritam-uleta, pjesma unatoč sveopćoj negativnosti (“I abhor space weaponization – genocidal plans, from Jeckle Island to Chemtrails, unelected control, I reject this poison planet, I reject and resent…“), melodijom odiše nekim pritajenim optimizmom.

    The Great Cull” nastavlja ništa manjim intenzitetom – i muzički i lirički ovdje je situacija dovedena do usijanja; nemilosrdna, brutalna studija kojom Killing Joke sve dobro znane teorije zavjere, medijsku i korporacijsku eksploataciju malih života argumentirano guraju preko ruba litice (“Thin the herd, most of us must die“…).

    Scene koje ova efektna stvar priziva, nastojimo percipirati isključivo kao istinski ružan san, ali koji nažalost nije ni tako daleko od stvarnosti. U trenutku kad otvorimo oči na samom kraju pjesme, bit ćemo sretni da je na pomolu samo još jedan dosadan kišni dan. Slijedi “Fresh Fever from the Skies” – aranžmanski jedan od favorita na albumu jer je malo manje teško-metalno egzibicionistički. Razuzdana ritam-sekcija čini ovu pjesmu vrlo egzotičnom, donekle ublažavajući paranoju u tekstu pjesme (“Mother, what’s that light shining in the night? I can’t go to sleep – I’m afraid“).

    In Excelsis” je još jedan muzički moćan, razbijački moment na albumu, nalik konstantnom lomljenju stakla. U njemu se konačno događa zaokret ka nešto naglašenijim iako razlivenim klavijaturskim uplivima kroz sveopće treštavilo (na albumu ih dijele Reza Udhin i Michael Rendell) a osjeti se i malo podilaženje slušatelju – Killing Joke ovdje, pomalo očekivano, rade osvrt na svoje slavne osamdesete. “In Excelsis” je sama po sebi bezvremenska himna ultimativnoj ljudskoj slobodi (“The rights of man to eat and drink and breathe/The glorious pursuit of happiness…“) koju nije teško svrstati u njihove ranije, istaknutije antologijske cjeline.

    Neobičan rez na albumu događa se temom “European Super State” koja muzički predstavlja jednu od slabijih točaka na novoj ploči. S jedne strane imamo obećavajući klavijaturski uvod koji prožima cijelu pjesmu, no odluka da se ona uklopi u eurodancerski protkan ritam uz povremene kompjuterski filtrirane vokale, banalizira Killing Joke do razine jeftinih zajebancija nalik onome što rade Bloodhound Gang. Naravno, dok su Killing Joke temu o europskoj velesili muzički nastojali prilagoditi, krajnji rezultat je isprazan plesni obrazac.

    This World Hell” nas vraća u groteskno, usporeno treštavilo – nabrijani bas/gitaristički ubodi i vokali, ‘pakao’ uspijevaju dočarati svom žestinom, bez suvišnog razbacivanja, s izvjesnim stankama koje slušatelja drže u nekom talačkom grču (“The iron hand of man is rising and concrete fist is calling, an evil moon is rising – I am choking with disgust…“). ‘Endgame’ prati gotovo identična formula, muzički i tekstualno, samo bržim tempom dok “The Raven King” posjeduje dozu baladičnosti kojom grupa (kao u slučaju pjesme ”European Super State”) iznova razbija prevladavajuću, ekspresivnu žestinu.

    Nažalost, naredna pjesma “Honour the Fire” zvuči patetično. Ovdje grupa zapinje s fillerom u kojem kombinira ideje drugih pjesama s albuma; bijes i sentimentalnost su neujednačeni u nekom čudnom ‘zabavljačkom’ eksperimentu popraćenom naivnim optimizmom (“As we get older – we cry just one more sunset, one more blue sky just to hear laughter, just one more sigh, one perfect gig, please, before I die / And the fire that drives us ovecomes all pain…’‘).

    Srećom, “Depthcharge” čini zaokret u ritmu, osjetno brže, uvjerljivije – u neshvatljivoj rimi kroz koju se isprepliću egzotična opskurna božanstva (“In the garden of bliss with the Black Isis”/”I don’t feel the tides, tight as Kali’s smile…“) ovdje nema milosti. Predložak za individualne ‘crne mise’. “Here Comes the Singularity“, koliko god istrošena punkoidna poskočica, jedna je od najpitkijih na albumu. Bez previše režanja i deračine, ovo je Killing Joke koji zadovoljava (vlastitu) formalnost iz prošlosti.

    Završna tema svojim sanjivim klavijaturama kao da želi biti novi ”Love Like Blood” ali je u stvari najveće iznenađenje na cijeloj ploči – “Ghosts of Landbroke Grove” neobična je, izopačena ekskurzija u reggae-dub vode, s domišljato kombiniranim teško-metalnim zvukom i neizbježnim, ‘đavoljim’ grlenim pjevom; ujedno i podsjetnik da su Killing Joke u ranijim danima njegovali između ostalog i ovakav zvuk. Najbolja tema na albumu. Sudeći po istoj, šteta je što “Absolute Dissent” u cijelosti nije više naginjao ovakvom primjeru domišljatog eksperimenta.

    Koliko god pozivao na razmišljanje vlastitom glavom, novi album djeluje kao osvrt na već izlizane društvene/tabu teme. Na ovom svijetu već nam je ionako dosta crnih kronika i senzacionalizma – u sagledavanju istih, ”Absolute Dissent” niti pomaže previše, niti odmaže. Ali predstavlja zlatnu sredinu koju treba cijeniti.

    Muziku podržava