Želimo li da prestanu biti djeca?

Hutch i Kathy još od prvog komada plastike (“More Parts Per Million” iz 2003.) imaju jako težak zadatak: raditi dobre pop pjesme i ne zamarati se ničim drugim, što je poprilično lako za reći, pogotovo kada vam većina diskografije zvuči kao podrumske demo snimke starih (pop) punk bendova.

Bez klavira, gudača, puhačke sekcije, sintisajzera i milijun
nadosnimljenih vokala pjesma stoji gola i bez šminke pred nama a upravo
smo na to ‘pali’ na ranim snimkama iz jednostavnog razloga: pjesme su
bile odlične. Jesu li još uvijek?

Jesu, ali ni blizu veselih himni s već spomenutog prvijenca, još boljeg nastavka “Fucking A” i genijalnog “The Body, The Blood, The Machine“, kojeg je potpisnik ovih redova halapljivo gutao na repeatu 2006.

Uzevši u obzir da ovaj portlandski indie sastav ionako nikad nismo doživljavali kao ‘lo-fi’ nego samo kao jednostavan bend, analiziranje produkcijskih zahvata i studijskih intervencija već zauzima previše prostora na ovom monitoru. Ipak, moram napomenuti da The Thermals napokon zvuče u potpunosti ‘normalno’, tj. ovo će lijepo zvučati i na vašem Technicsu bez da vaš sustanar pomisli da opet slušate diktafonsku snimku probe svog benda, što nije nužno niti dobra niti loša stvar, samo tzv. ‘sazrijevanje’ (na sreću bez gudačke sekcije).

No, nije se samo snimka uozbiljila nego i sam materijal za kojeg sam siguran da je prvi pop punk album za moje uši na kojem se većina pjesama bavi utapanjem – vjerojatno/nadam se ne u doslovnom značenju. No bez obzira na sve, The Thermals i dalje zvuče kao The Thermals, dobrih pjesama još uvijek ima ( “I Called Out Your Name“, “When I Died“, “I Let It Go” bih izdvojio) i ako ih pustite makar za pozadinu na nekom tulumu, poslužit će.

Ali unatoč tome što je “Now We Can See” dobra ploča (za koju bi Weezer ubio da je može opet napraviti) isto tako se radi o prvom albumu The Thermalsa koji nas nije prisilio da pjevamo uz svih njegovih pola sata. Uzet ćemo povremenu pauzu.

Tekst: Ivica Antunović