‘Zbrda-zdola’ pa dokud stignemo

Poput mnogih mladih bendova, jako željnih da svoju neiscrpnu energiju što prije preslože u muziku, i u kanadskom su Divinityu iz olimpijskog Calgarya bili nestrpljivi te sami financirali snimanje debitantskog albuma, koji je kao ‘self-released’ izašao u srpnju prošle godine.

Ali u jednoj se ‘sitnici’ ipak Divinity bitno razlikuje od ‘mnogih mladih bendova’ – ugovoru s izdavačem. Njega je Divinity uspio ‘isposlovati’ nakon objave prvih materijala. I to ugovor s ne baš bilo kojim, nego u metalnim okvirima s najvećim – Nuclear Blastom.

Čest je slučaj da se NB pozabavi s bendovima koji u vlastitom ili aranžmanu nezavisnijih, manje poznatih izdavača, objavljuju svoje materijale. Obično se nakon odabira već snimljenih albuma oni dodatno dorade pa se to dogodilo i s Divinityevim.

Produciran od strane gitarista Sache Laskowa i ostalih članova benda, a miksan i masteriziran pod paskom – u zadnje vrijeme sve cjenjenijeg, samim tim i iskorištenijeg – Tuea Madsena, “Allegory” je doživio svoju potpunu reinkarnaciju. Ne znam je li taj dodatni ‘make-up’ takvim zamišljen, ali ispao je prenapadan, preumjetan i prenestvaran. To sam odmah zamijetio.

Pogotovo se to odnosi na bubnjeve i, opet pogotovo, na njihove ‘blast beat’-dijelove, koji su strašno bučni, preglasni, bolni, skoro pa krajnje iritantni. Također, izrazito su prenaglašeni i zvuče gotovo nestvarno precizno skladno pa bi prije čovjek rekao da su strojno umontirani nego odsvirani. Ako ovo doista može odsvirati uživo, svaka čast dečku koji se zove Brett Duncan, no ovdje je na nekim mjestima pretjerao.

Pogotovo tamo gdje je sound bubnjeva uzdignut iznad ostalog i uvelike poremetio sveopći sklad. Kojeg ionako niti nema previše pa im to niti nije teško palo. Jer ovo je još jedan od albuma u kojima je očito bitno da se u njemu što više toga ispremiješa, da zvuči što kompliciranije, a možda čak i što neslušljivije. Ako je tako, u svojim je nakanama u potpunosti uspio.

Ne znam kako drukčije procijeniti nešto u čemu se bez ikakvog reda i smisla ‘sudaraju’ baš svi brzinski ritmovi, unutar kojih se opet stalno, bez zdrave logike, mijenjaju instrumentalne izvedbe kako općenito tako i svaka u granicama svojih gabarita i sve to dodatno ‘začinjeno’ s, opet, stalnim vokalnim miksevima.

Uz već spomenuto naporno ‘blast beatanje’, ima ovdje i ‘udarničkih’ death/thrash riffova, heavy soliranja (ali doslovce ‘soliranja’), progresivnijeg ‘basiranja’ i ‘gitraljiranja’, kao i rigajućih, vrištećih, režećih, kreštavih, ali i čistih pjevanja. I sve to u nekakvom neskladu, koji zvuči kao da je bitno da se sve što je komponirano ubaci u materijal, a kako će to onda zvučati, koga briga.

U nekim bi se našim dijelovima reklo da je napravljeno zbrda-zdola. I stvarno, ovaj album mi tako djeluje. Strašno ga je teško ‘pratiti’, ali ne zbog njegove kompleksnosti, strukturalne kompaktnosti i zanimljivosti, već zbog svekolike nabacanosti i nekompetentnosti.

Iako sam negdje vidio da se za muziku Divinitya koristi fraza ‘modern metal’, teško se s njome mirim, jer kombinaciju death i melodic death, thrash, heavy, power i progressive metala puno su bolje radili (i još rade), također Kanađani Into Eternity.

S nekim manjim odstupanjima, sličnu muziku izvode još jedni Kanađani, Threat Signal, te čini mi se rasformirani, Škoti Mendeed, a da ne govorim o (i opet) Kanađanima – Strapping Young Lad.

Albumi tih bendova objavljeni su prije dvije, tri, pet i više godina, tako da se ovo ovdje ne bi nimalo moglo smatrati modernim. Pa čak niti retromodernim, jer za takvo nešto je ipak prerano. Pa zaboga, niti originali još nisu izašli iz mode.

Još jedan od nedostataka je taj da su pjesme dosta slične, s tek nekim odstupanjima, poput, recimo, uvodnih piano ‘umetaka’ u “The Unending” ili malo većeg melodioznog udjela u “Modern Prophecy“.

A kada se i dese neke pozitivnije ‘vibre’, uvijek se pojavi ili prekričavi vokal ili preglasni bubnjevi ili demotivirajuće atonalne gitare. Ništa nije dobro u dužem kontinuitetu, što se direktno odražava i na nedostatak izraženijih i utjecajnijih naslova, također jedan od “Allegoryevih” minusa.

Općenito gledano, skromno, doista skromno predstavljanje imaju ovi Kanađani, koje će teško naići na plodnije tlo u Europi. No oni vjerojatno ionako više ‘pucaju’ na svoje zemljake i južne im susjede, gdje je takva muzika manje-više ‘in’. Meni definitivno nije, a je li ovo možda ipak bolji materijal nego sam ga ja doživio, pokazat će daleko najbolji (pro)ocjenjivač svega, pa tako i muzike – vrijeme.