Zbilja – bilo je i vrijeme

Postoji li netko iz Zagreba tko je tijekom ’90-ih na majici imao onog čovječuljka od Pearl Jama, a da nije tog davnog i toplog dana do vrha nakrcao zagrebački Hard Rock Caffe i čekao da Nikola i Sane zaplaču po akustičnim gitarama?

I ne samo to – postoji li netko tko nije bio naprosto gnjevan što suprotno svim priprosto-plitkim logikama nisu odsvirali neponovljivi “Black”?! Da jedan grunge band umjesto toga odsvira “Castles Made of Sand” od Hendrixa?! Ma mislim stvaaaaarno…

I eto, vremena su proletjela, promijenila se, zajebala nas i vratila nas u ekonomski srednji vijek, a sjećanja ostaju i pretvaraju se u ponešto logičniju i jasniju sliku. Sane više nisu ni osobe ni bend koji je osvjetlao hrvatski obraz snimivši famozni “Antelupiolla” (ili kako se već točno piše) u verzijama s crvenom naslovnicom (jako cool) i kasnijom bijelom naslovnicom (manje cool).Sane se malo povukao, pa se malo vratio, pa se malo brojčano osipao i zaustavio na provjerenoj i cijenjenoj ekipi koja, ako već nema poslovnu mašineriju iza sebe, ima muziku i u prstima, i u glavi, i u duši i u srcu. Mislim da je krenulo onim pop singlom “Dečko” kojim su možda nekima na usta stavili riječi “WTF“, ali i postigli cilj – vratili su se u oči i uši šire publike. No, baza je ostala ista, dečki su i dalje slušali sve od Madballa preko Rage Against the Machine do Rihanne ili Adelle i godinama živjeli na zabavnim koncertima prepunim obrada i sporadičnim autorskim dokazom da i dalje žele stvarati.

A stvarali su svašta! “Chained”, “Smiled” i “Wash My Way” na kratko su stavljene po strani, okrenulo se hrvatskom jeziku, radili su se zabavni spotići, snimio se album s obradama, imali su se drugi projekti, razočaravalo se u interesu muzičkog biznisa i konačno okrenulo onom što najbolje rade – alternative rock/post-grunge/nešto pjesme na engleskom jeziku.

Ni to nije prošlo glatko, jer crowdfund ne znači da će vas svakojaki anonimusi zasuti milijardama kuna, već samo da ćete imati puno lajkova i ljudi koji vas šatro-podržavaju sa sigurne udaljenosti i brzog wirelessa. Ipak, nekako se zatvorila ta bizarna financijska konstrukcija i napokon smo dobili priliku nabaviti legendarni nostalgični hit “Maybe Tomorrow” u kvaliteti i verziji kakvu zaslužuje!

Zašto baš s njom početi?! Pa zato što je cijela jedna generacija u srcima zapamtila bezvremensku pauzu prije zadnjeg refrena i ulet “maaaaaaaaaaaybe tomorrow“. Neprocjenjivo! Lijepa i nježna “Tic-Tac” također je nešto što već neko vrijeme znamo, a “Envy & Pride” najbolji uvod i pojašnjenje mid-tempo alternative koja rijetko bude ovako pristupačna i neforsirana.

Ultimativni stih “Stay with me tonight” na “Stay” (s malo Kravitz gitarističkog soloa) ne može nikada dosaditi, jer ako ga niste u sebi izgovorili nekome barem 17 puta, onda ste ili mrtvi ili od kamena ili samo lažete. Laganica sa super aranžmanom koja se opako dobro dinamički digla i vokalno i instrumentalno!

Incubus dolazi na pamet kod laganičice “Fallen Angel“, a malo veselja na poskočici “I Got Love” s lijepim refrenčićem.

Ono što se posebno ističe među ovih 12 pjesama je činjenica da je Sane dozvolio ‘ubac sa strane’. Stjepan, Vus, Drito, Drito Konj, kako god ga se zove diljem naše regionalne zbilje nikad nije bio samo bubnjar, to se zna… Svoju ljubav prema muzici pokazuje i u svojoj solo varijanti, pa su tri pjesme i ovdje našle svoje mjesto. Srećom, svi su brutalni muzičari (pa i vokali), pa “Travel” i “Silence” ne djeluju nimalo nakaradno u ovom društvu. Ova druga post-grunge power-balad poslastica je najbolji pokazatelj da bend nekog od članova ne mora biti dijametralno suprotni bijeg od svakodnevnice. Kao kad bi Hetfield u Metallicu nasilno ubacio svojih country utjecaja. A joj da, dogodila se “Mama Said”.

Treća među njima je folky “Kate Nash” u kojoj je opisao internetsko-stalkanje jedne britanske kantautorice i pokazao originalnost, jer nije odabrao ni Kim Kardashian, ni Beyonce, ni Miley Cyrus.

Da sve ima lijepu zaokruženu priču – pjesma “Thank You” (čiji riff zvuči kao nastavak ultimativne Adeleine obrade “Someone Like You”) kojom, pogađate, zahvaljuju svima koji su trpjeli i gurali njihovu karijeru. “Thank you everyone, for putting up with me, because of you I exist” lijepo zaokružuje klimaks kojim su počastili pjesmu, ali i cijeli album.

Zahvalili su oni nama, ali vjerojatno možemo i mi zahvaliti njima. Barem ta generacija koja nekad zbilja pomisli da smo prepušteni ili prevelikom originalnom filozofiranju s jedne strane, ili prepriprostom plitkom melosu s druge. Nisu ove pjesme pobrale pamet cijelog svijeta, ali su definitivno izašle iz ruku ljudi koji ih vole i koji ih znaju pretočiti u djelo.

Hoće li ih ovo vinuti na vrh Billboarda – neće. Hoće li sada raditi autorske turneje kao predgrupa Bon Joviju – sumnjam. Ali definitivno su s ‘one stvari’ skinuli nešto što svaki bend želi skinuti. Famozni ‘album br. 2’, album u vremenima kada ni najisprazniji singl nije garancija ama baš ničega i album od svega što su prikupljali sitnih 16-ak godina. Zbilja je bilo vrijeme dečki, zbilja jest… I vama i nama i ovim pjesmama. Proslavit ćemo ih tamo gdje su najbolje – na stageu!