Završni dio popravio nedorečene prethodnike

Malo više od godinu dana nakon drugog stigao je i treći, finalni dio Dominicieve trilogije, koja je svojim imenom još od prvog izdanja iz 2005. godine najavljivala da će ih upravo toliko i biti. Niti mogu, a niti pa želim reći da sam ga s nestrpljenjem iščekivao, ali kad je već tu, nema nikakvog razloga da ne čujem i ne vidim što nam on to ‘skriva’.

I baš je za vraga treći dio donio upravo ono na što sam se ‘potužio’ u ‘dvojci’, još ranije u ‘jedinici’, odnosno popravio nedostatke koje sam tamo zamijetio. Relativnu predvidljivost ranijih pjesama zamijenio je vrlo kompleksno komponiran materijal.

Puno je čvršći, dinamičniji, direktniji, sa češćim, gotovo možemo reći stalnim izmjenama ritmova, bitno popravljenim instrumentalnim dijelom, a i pjevanjem, koje mi se čini dosta boljim, onako muškijim, točno kako i odgovara načinu na koji je složen album.

Dok je “Part 2” bio nekakav ‘knjiški’, više-manje klasičan, ovo je zanimljiv, pravi progressivni power metal, kojeg bih prije usporedio sa Symphony X nego s Dream Theater, gdje je, kako je poznato, Dominici ostavio duboki trag.

Iako kompleksni aranžmani s dužim sveinstrumentalnim tehniciranjem daju naslutiti da je Charlieu ostalo nešto i DT ideja. Ali ipak, darkerskija i epičnija atmosfera i dosta više kontinuiranog heavya nagnalo me na usporedbu sa SX.

Baš je ta atmosfera dosta promijenjena, onako filmsko/dramaturško/trilerska, u potpunosti se poklapa s maksimalno izgrađenim i razrađenim naslovima, a u uskoj je ‘suradnji’ i s tematskim dijelom. Podsjećamo da je ova trilogija još jedno u nizu muzičkih ostvarenja koje upozorava na naše samouništenje.

Konkretnije, na štetnost kemijskih zagađenja atmosfere, što uzrokuje oštećenja ozona, uništava kisik i pretvara ga u otrovne plinove, a kao posljedicu donosi uništenje ljudske vrste (ima tu i nuklearnih bombi) i svega što obitava na Zemlji. Otprilike o tome pjeva i svira Dominici na svojoj trilogiji, čiji je posljednji dio daleko najbolje ispao. I neće biti nastavka, niti novog konceptualnog djela. Barem je tako najavio.

Dakle, trilogija ‘priča’ o nečemu što bi nas itekako trebalo zabrinjavati, i što zabrinjava, ali očito samo nas (iako smo brojčano višestruko nadmoćniji) u i na nižim razinama, koji si, izgleda, ne možemo pomoći. Nego, sve je izvjesnije, čekati Božju pomoć. I nadati se da ćemo je (po tko zna koji puta) i dobiti.

Produkcijski, ovo je gotovo savršeno napravljen album, instrumentalije su na istoj razini, a iz trokuta kojeg sačinjavaju tri ponajvažnije karakteristike muzičkih ostvarenja, jedina ozbiljnija zamjerka mu otpara na originalnost. No to je nešto, pa možemo reći – normalno.

Tražiti originalnost u ovakvom muzičkom obliku bilo bi ipak u današnjim vremenima preoptimistično.

Vezano uz instrumentalni dio, spomenimo da je, uz one hevijanerskiji nastrojene dijelove, pojačan angažman klavijatura, koje imaju istaknutije orkestralne karakteristike. Treba isto tako, iako nazočne u manjem obimu, posebno istaknuti i gudačke i piano, te dijelove s akustičnim gitarama, koji pojačavaju mračniji, pesimističniji utjecaj.

A ne treba previše posebno isticati jaki utjecaj gitarističkih riffova, ali zato treba pojačani melodičnih heavy soloizvedbi, kojih ima poprilično i odlika su gotovo svakog naslova. Čak i emocionalne heavy balade “So Help Me God“, dobre pjesme, ali koja se nekako, isključivo po brzini tempa i jednostavnosti, ne uklapa među ostale naslove.

Kao što je “King of Terror“, snažna prog/power/heavy pjesma s filmskim, lebdeće/naratorskim atmo ulazom, dosta orkestralnih aranžmana, riffanja, duplog pjevanja i ritmičkih prijelaza. Slična joj je, samo još epičnija i psihodeličnija, “March into Hell“, kao i finalna “Genesis“, kojoj treba dodati maleni ‘jazzbass’ utjecaj, ali i osvježenje i dašak optimizma na kraju – pjev ptica i žubor vode, koji upućuju na to da možda ipak nismo sve šanse prokockali.

Dobre su sve to pjesme, kao i one preostale, koje nismo ovdje imenovali, ali jesmo zato na vrhu recenzije. Njihovi naslovi, pa možemo tako reći, direktno upućuju na priču koju ‘skrivaju’ iza svojih muzičkih kulisa, a koja nije nimalo optimistična. I, što je još važnije, nije niti nerealna, imaginarna. Album za razmisliti. I svakako p(o)reslušati.