Zavodljive mlade sanjalice od pjesama

    141

    Louise Burns

    Young Mopes

    Datum izdanja: 03.02.2017.

    Izdavač: Light Organ Records

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Who’s the Madman
    2. Pharaoh
    3. Storms
    4. Moonlight Shadow
    5. Hysteria
    6. Dig
    7. Strange Weather
    8. Young Mopes
    9. Downtown Lights

    Louise Burns jedno je od imena kanadske indie scene, na kojoj je prisutna već dugi niz godina, a tek joj je trideset.

    Prvi joj je album, “Mellow Drama”, 2011. bio nominiran za Polaris Music Prize, a drugi, “The Midnight Mass”, koji joj je donio veću popularnost, producirali su Colin Stewart (The Hive) i Sune Rose Wagner (The Raveonettes). Prije solo karijere, Louise je bila članica benda Lilix.Trećim albumom “Young Mopes”, Louise nastavlja u istom tonu kao i s prethodna dva, s razlikom da je aktualni još više power pop nego prethodni. Sviranje raznih instrumenata, od gitare, klavira, ukulelea, violine i bassa, izraženo je i na ovom izdanju. Zvuk je ispoliraniji i intenzivniji, u smislu da Louise sada preciznije zna što želi. Sada balansira od indie popa do power popa, s melodioznim dionicama i malo izraženijom gitarom no ranije. Vokal je i dalje senzualan i prpošan te nikad ne ide u snažniju ekspresiju. Louise Burns na pola je puta između Karen O i Emily Haines, dakle ni toliko energična, ni toliko suptilna. Umjerenost i elegancija vokala njezino su glavno oružje.

    Ipak je vidljivo kako se na “Young Mopes” htjela približiti mlađim generacijama, istovremeno koketirajući s osamdesetima i sanjivim zvukom na tragu Cocteau Twins. Stoga je i tematski album usmjeren na ekscesivnost, ludilo i snove.

    Muziku podržava

    To pokazuje već uvodna “Who’s the Madman“, melodična i zaigrana numera u stilu prethodnog albuma. “And so it goes, you spend your life spinning out of control, and so it goes, you spend your life chasing after a ghost”, refren je koji i tematski i zvukovno savršeno manifestira intencije ovoga izdanja. Louise spaja vlastito iskustvo s širom perspektivom, u kojoj se mogu prepoznati svi. Na pitanje “who’s the madman”, odgovor je svi i(li) nitko, i upravo se time ova stvar poigrava.

    Moonlight Shadow” podsjeća na “Fantasies” Metrica i pokazuje koliko je Louise istinski proizvod kanadske indie scene. Ova stvar zvuči najdojmljivije jer nije toliko stilski profilirana, štoviše, čuju se razne silnice, koje joj u konačnici daju posebnu draž, a suptilan bass i senzualan vokal zavode kroz cijelu numeru.

    Od dojmljivih stvari, valja još izdvojiti “Hysteria“, u kojoj progovara o političkoj situaciji, ali ne napadno. Igrajući se referencama, simbolima i paradigmama, Louise stvara poseban imaginarij na ovoj stvari, ne zalazeći suviše u otvorenu kritiku.

    Ostatak je albuma jednako zanimljiv i kvalitetan, tako da se može reći da je Louise zadržala tempo dosadašnjih izdanja, pa čak i usavršila vlastito pisanje i pjevanje. S već petnaestogodišnjim iskustvom, Louise je naučila kako se postaviti prema sceni i publici da im ne podilazi, a opet da je požalite slušati jer je toliko zavodljiva.

    Muziku podržava