Zastor je pao…

…na karijeru još jednog velikog norveškog, skandinavskog, ali i svjetskog metal benda, koji se u početku zvao La Reine Noir.

Sedamnaest godina postojanja i sedam studijskih albuma rezime su benda koji je nastao 1993. godine i s prva tri albuma “Theatre Of Tragedy” (1995.), “Velvet Darkness They Fear” (1997.) i “Aégis” (1998.), po mnogima ključnim izdanjem te scene, stekao status kultnog gothic sastava.

Theatre Of Tragedy jedan je od prvih i najutjecajnijih gothic bendova koji je nježne, romantično-emotivno-sjetne ženske soprane (Liv Kristine Espenas) ‘suprotstavio’ režeće-bijesnim, dubokim ‘guturalima’ (Raymonda Istvána Rohonya). Oni su, pojačani energičnošću i brzinom heavy, te sporošću, potištenošću i depresijom doom metala, svojevrstan skandinavski odgovor na Britance My Dying Bride i Paradise Lost. U drugoj polovici devedesetih, uz The Sins Of Thy Beloved, pa i Tristaniu, Theatre Of Tragedy prometnuo se u najznačajniji gothic metal bend.

Međutim, došla je 2000., pa i 2002. godina, i albumi “Musique” i “Assembly” drastično su odudarali od dotadašnjeg opusa benda, koji je podređen eksperimentiranju s industrial-electro elementima, i Theatre Of Tragedy počeo je ‘nestajati’. Period je to u kojem su se pojavili brojni bendovi s gothic afinitetima, sa znatno većim udjelom melodija, a sve manjim korištenjem grubih vokala, pa je i Theatre Of Tragedy želio uvesti nešto novo. No očito je previše skrenuo, pa tako nešto nije donijelo željene i očekivane rezultate.

Čak je i stekao status benda koji je praktički sam sebi ‘pucao u nogu’, i od uglednog, postao ime na kojeg se sve manje obraćala pozornost, i čija je promjena stilskog izričaja uglavnom dočekana ‘na nož’. Uslijedio je odlazak zaštitnog znaka, pjevačice Liv Kristine (2003.), na čije mjesto iduće godine stiže Nell Sigland iz skupine The Crest. Album “Storm” izašao je 2006., i bio na tragu ranijih izdanja, baš kao “Forever Is The World”, objavljen tri godine kasnije. Iako se radilo o sasvim solidnim albumima, čak i više od toga, oni nisu previše zamijećeni, bend se sve više počeo gubiti u nadirućoj navali novih izvođača, i odluka o završetku karijere bila je nekako logična, koliko god to bilo teško prihvatiti.

Svaka čast svemu, ali od stare slave se ne živi, barem ne predugo i sigurno ne predobro, pa je tako (pr)ocjena o prestanku jedne velike karijere vjerojatno najrazboritiji potez Theatre Of Tragedya. Kažem, koliko god to bilo bolno, a sigurno jest svima koji poštuju ne samo bend, ne samo gothic, nego i općenito metal scenu.

Za kraj priče određen je nastup u rodnom Stavangeru, u Folken dvorani, održan 2. listopada prošle godine, a ovjekovječen na DVD i 2CD (‘siromašniji’ za pjesme “Lorelei” i “Cassandra”) formatu naziva “Last Curtain Call“. Prije ovog koncerta bilo je najavljeno kako će biti na oproštajnom diskografskom izdanju benda, što se u konačnici i dogodilo. U vrlo emotivnoj, intimnoj atmosferi male dvorane, Theatre Of Tragedy sa svojim je najodanijim fanovima stigao do zadnje stanice svoga puta. I kroz sat i pol vremena, kroz retrospektivnu ‘pjesmaricu’ pokazao zašto je uživao ‘privilegije’ navedene u uvodu.

Odlična svirka uigrane ekipe koju predvode ‘originalni’ članovi Raymond István Rohonyi (vokal), Lorentz Aspen (klavijature) i Hein Frode Hansen (bubnjevi), te dugogodišnji gitaristi Frank Claussen (1997.) i Vegard K. Thorsen (1999.), Nell Sigland, čije pjevanje ni po čemu ne zaostaje za onim Liv Kristine, potpomognuti tour-basistom Ericom Torpom, sigurno će ostati u sjećanju svima koji su mu nazočili, ali i onima koji su ga doživjeli uz pomoć ovog DVD-a.

Sukladno stilu i formi pjesama, melankolična i relativno mlaka atmosfera na koncertu je očekivana, a ako se u tom segmentu nekome treba prigovoriti, onda je to bend, u prvom redu Nell, koja baš i nije pokazala previše želje za kontaktom s publikom, pa je samim time i izostala očekivana i na koncertima uobičajena reakcija fanova. Ali opet, kako spomenusmo, koncert je bio oproštajan, a u takvim se okolnostima malo pa teško baš radovati.

A da ima, i da je bilo emocija i tuge zbog odlaska Theatre Of Tragedya vidljivo je i po suzama koje su potekle u publici (“Forever Is The World“), a još više po Nellinim reakcijama tijekom cijelog koncerta, pogotovo na njegovom kraju, kada je bilo očito da jedva suspreže emocije, i da malo nedostaje, a da one ne bude transformirane u suze. Skoro pa jednako vrijedi za bend, kojemu je odlazak, očito je, dosta teško pao. No odlazak i rastanak koji je logičan slijed događanja u karijeri ovog benda.

Često se kaže da treba otići kada si najveći. To ne vrijedi za Theatre Of Tragedy, jer za tako nešto zakasnili su desetak i koju godinu, no da su otišli na vrijeme, to se može reći. Kao i to da su u godinama svog postojanja postavili visoke standarde i dostigli granice koje mnogi nikada neće moći dosegnuti. Koliko god se trudili da im to uspije. Theatry Of Tragedy bio je i ostat će sinonim za gothic metal.