Terence Trent D'Arby
Wildcard! (The Joker's Edition)
Datum izdanja: 15.07.2002.
Izdavač: Sananda Records
Žanr: Pop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Prošlo je dugih sedam godina od posljednjeg albuma “TTD’s Vibrator” Terence Trent D’Arbyja. Pjevač od kojeg se očekivalo da će postati jedna od glavnih zvijezda glazbenog svijeta i showbussinessa jednostavno je nestao. Terence je u tih šest godina ‘skrivanja’ promijenio ime, sad se zove Sananda Maitreya, promijenio je svoja životna načela, vjeru, osobnost, i počeo upotpunosti uživati u životu i glazbi onako kako on želi, ali i dalje je ostao vrhunski vokal i talent za glazbu.
To su jedni od razloga zašto se tako dugo čekalo na novi album, a i jedan od razloga je i borba za raskid ugovora sa Sonyjem, koju je na kraju dobio i sad izdaje za vlastitu diskografsku kuću Sananda Records.
Iako se tako dugo čekalo na novi album Terencea Trent D’Arbyja, koji je pomalo pao i u zaborav, vjerujem da svi koji su slušali ili budu slušali “Wildcard!” (za sada album se može nabaviti samo na sanandamaitreya.com) ostati oduševljeni.
Terenceov pristup muzici i pjesmama sada je puno iskreniji, dublji, pošteniji, zreliji i nema ‘praznog hoda’ tj. nema pjesama kojima su tu samo da se popuni album, iako je na CD-u 19 pjesama.
Na “Wildcard!” dominiraju funk/rock/pop/soul ritmovi, što pokazuje da je u njegovoj muzici ostalo nešto i iz ‘prošlih’ vremena, ali u nešto blažem obliku. Dok se u ponekim pjesmama osjeti i nešto ‘novoga’ kao trip-hopa (“Drivin’ Me Crazy” i “Ev’rythang“).
Iako na albumu ima nekoliko stilova muzike ne dobije se dojam da se Terence gubi u svemu tome, dapače, u svakoj pjesmi se osjeti smjer kojim će teći, i svaka ima glavu i rep, što samo potvrđuje talent D’Arbyja koji je sam napisao, producirao i aranžirao cijeli album.
“Wildcard!” otvara “O Divina“, duhovna-pop pjesma, koja je puna pozitvne enregije i jako je zarazna svojom melodijom i rječima, ali ako ste pomislili da će cijeli album biti u takvom raspoloženju, prevarili ste se. Ostale pjesme kao da su došle iz Terencove ‘mračnije’ strane, kao da kroz njih izbacuje neku ljutnju ili razočaranje, a opet neko veselje i radost što se riješio stvari koje ga muče.
Ne želim reći da je album mračan, već da nije neko veselo pop izdanje. Takvo mračno raspoloženje se posebno osjeti u pjesmama “The Inner Scream“, “SRR-636*” ili “Testify” u kojima dominira rock-funk zvuk.
Za uho vam odmah zapne prekrasna balada “What Shall I Do?” koja možda najviše odudara od svih pjesama na albumu svojom jednostavnošću i smirenošću, te dobroćudne “Sweetness“, “Some Birds Blue“, “Be Willing” ili “…And They Will Never Know” koje zrače pozitivnim stavom i dobrim duhom.
Iako se Terence nije vratio na velika vrata, što mu nije niti bio cilj, svojim povratkom donio je sigurno jedan od boljih i ispunjenijih albuma u zadnje vrijeme i možemo se nadati da će i dalje raditi po svome, jer izgleda da kad pravi glazbenici prime stvari u svoje ruke i otkantaju svakojake managere daju najbolje od sebe!