Zašto, Chris?

Proslaviti 30 godina karijere velika je stvar. Staviti na slavljeničku kompilaciju pjesme nastale između 2001. i 2008., nazvavši je “Greatest Hits vol. 2” posve je normalan slijed događaja. No kada uz tih devet pjesama Chris Rea iznova snimi šest svojih najpoznatijih hitova te album nazove “The Definitive Greatest Hits“, koliko to ima smisla?

Svoju karijeru Chris Rea započeo je 1973. kao pjevač u grupi Magdalene (zamijenivši Davida Coverdalea), a od 1977. godine započinje uspješnu i dugovječnu samostalnu karijeru koja broji 19 albuma i nakladu veću od 22 milijuna.

Album prvijenac objavio je godinu dana poslije najavivši ga singlom “Fool If You Think It’s Over” (vidi naslov ove kompilacije i pjesmu rednoga broja tri). S vremenom je Rea postao prepoznatljiv po svom opuštenom narativnom vokalu, prigušenoj atmosferi, laid back gitarskom stilu bliskom J.J. Caleu i Marku Knopfleru, a njegove su pjesme pronalazile AOR slušatelje s obje strane Atlantika.

U drugoj polovici osamdesetih godina prošloga stoljeća nastali su njegovi najpoznatiji hitovi, no unatoč komercijalnom uspjehu i pohvalama kritike, idući albumi bili su tek reciklaža i ponavljanje ranijih glazbenih rješenja.

2001. zdravstveni su ga problemi odveli na operacijski stol na kompliciranu osmosatnu operaciju s postotkom preživljavanja 50 posto. Upravo je tada Rea sam sebi obećao kako će se, ako preživi, vratiti blues korijenima.

Stoga ne čudi radikalan zaokret u stvaralaštvu i motivaciji koji je rezultirao ostvarenjem “Dancing Down the Stony Road” iz 2002., te kolosalnim “Blue Guitars” iz 2005 čijih su 11 CD-a i DVD, kako sam Rea kaže, njegova posveta bluesu.

Godinu dana proveo je u mirovini, svirao s ‘nepostojećim bendovima’ iz 1950-ih, no zašto je odlučio objaviti ovakvu jednu kompilaciju ostaje misterij, kao i koliko umiješanosti i krivnje snosi izdavačka kuća Edel Records. Jer žalosno bi bilo da se protekom godina, ostale ‘best of’ kompilacije povuku s tržišta, a novim obožavateljima ostane samo ova koja to definitivno nije.

Jasno je kako stare pjesme prilagođava svom novom izričaju, kako su njihovi aranžmani prilagođeni današnjem zvuku pjesama koje izvodi na koncertima. Ali otići tako daleko, iznova snimiti svoje najveće hitove, spojiti ih sa svježim ostvarenjima i nazvati ovu kompilaciju “The Definitive Greatest Hits” izdaja je svega prethodno napravljenog.

Zahvalnije bi rješenje bilo napraviti nešto slično, tada oproštajnom, live-album “The Road to Hell and Back“, a nove pjesme sačuvati za neki pravi nastavak albuma “Heartbeats – Chris Rea’s Greatest Hits”. Ili možda jednom u budućnosti spojiti dva dijela u cjelinu?

Daleko od toga da pjesme ne zvuče sjajno, no apsolutno je teško koncentrirati se na bilo što drugo osim činjenice kako su na albumu šest pjesama kojima ondje nije mjesto. Jer možda smo, kako kaže Chris, ludi ako mislimo da je gotovo, no i on je lud ako misli da ćemo povjerovati kako je ovo “The Definitive Collection”.

Zagrižene fanove koji bi kupili njegov album makar se isti zvao ‘Kompilacija pjesama koje ne volim i nisam dobro otpjevao, a i gitara mi je bila raštimana’ ne ubrajam u gore navedenu kategoriju.

– Biografija Chris Rea –