Soulfly
Enslaved
Datum izdanja: 12.03.2012.
Izdavač: Roadrunner Records / Dancing Bear
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Ostao sam bez riječi. Ja! Brbljavac koji – barem mi tako frendovi kažu – puno priča (malo kaže) i uvijek je u središtu pažnje. Ne, nije to zato što sam razjapljenih usta ugledao svemirce ili neku brutalnu curu, već zato što za bend, projekt ili album Max Cavalere više zbilja nemam dovoljno novih riječi.
Budući da mu je svako izdanje brutalna metalčuga, napisati uvode, opise
i zaključke šesti put po redu zbilja iziskuje čupanje neke nove
inspiracije.
Tri Soulfly albuma, pa dva Cavalera Conspiracy, pa onda u međuvremenu spomenuti Sepulturu (još jedna tema u kojoj Max štuca), i uza sve to mjesecima unaprijed pratiti izlaske, vijesti i službene najave. Nakupi se, ljudi, zbilja se nakupi…
Soulfly je jednostavan bend, muzika i nije neki metal za velike intelektualce, a riječi nisu čak ni za osnovnoškolce prezahtjevne. U slučaju ovog čovjeka, to je ono što hoću, to je ono što očekujem i to je ono što redovito dobivam. Sigurno da njegove pjesme teško mogu dobiti neki novi moment ili neistraženi kutak. Puno je tu starih formula (posebno što se tiče pjevanja na refrenima), a priznajmo da će svaki album imati i ponešto fillera. Nemojmo ovdje o njima, ok?
Zli prizvuk koji se vuče kroz album započet je već u uvodu “Resistance“, “Treachery” ima totalne skandinavske ‘peglaone’ zahvaljujući bubnjaru i Marcu Rizzou kojeg polako krećem zvati genijalcem, kojeg je Max očito odlučio doživotno posvojiti. Apokaliptičnu i katastrofičnu “World Scum” već smo čuli kao najavu albuma, a simpatično se tu dotaknuti gostovanja na albumu. Ovdje je zlu pridonio Travis Ryan iz Cattle Decapitation.
Osim njega, tu je i Roadrunnerov starosjedilac Dez Fafara zbog kojeg je “Redemption of Man by God” ispala jedna od najboljih stvari Soulfly kataloga. Čak ne toliko zbog Deza, nego zbog svježine koju donose dupli hardcore vokali na refrenu i sabbatovski spori riff s crkvenim zvonom pred kraj. Očekivana gostovanja su i obiteljski reunion na “Revengeance” gdje gostuju svi sinovi, posinci, polusinovi, bratići, stričevi i vanbračni ujaci Cavalera klana (pa čak i neprežaljeni Dana za kojeg je ova stvar i napisana). Inače, stvar je jedan od rijetkih (loših) nu-metal podsjetnika ovog metal doba.
Inače, blastebeatovi, brzi riffovi, prekidi i raznolike stvari s hrpom dijelova najveći su odmak od “Omen” albuma, što daje vremena instrumentima da se razigraju i odvuku pažnju s Maxove pjevačke mašte. Kao primjeri – “American Steel” (gdje Max glumi nekakvog Hrvata u Münchenu – gastarbajtera), “Intervention” i još jedan singl – “Gladiator“, stvar koja je objedinila i najbolje i manje dobre trenutke Maxovog stvaralaštva. Ali, lakše ih je podnijeti kada znaš da će te baš svaka stvar iznenaditi nekim zlim riffom (što je započeto s “Dark Ages“).
Ono što je samo na limitiranom izdanju albuma greška je koju si Soulfly nije treba dozvoliti. Pjesma pod nazivom “Soulfly broj albuma” tradicionalni je dio svakog albuma, ovdje je najviše u stilu i rangu one s “Conquera” i soundtracka za tužnu scenu nekog ratnog filma, što govori – među najboljim nastavcima ove sage.
Ako ćemo smještati ovaj album negdje duboko po Maxovoj diskografiji, onda se nikada ne bih usudio biti hrabar kao novopečeni bubnjar i reći da je to kao “Arise na cracku“. Ali, da mi je album među boljim Soulfly izdanjima – definitivno.
Sigurno bolji od avanturističkog “Omena“, a negdje u rangu “Conquer“. Što se žestine tiče, Maxu valjda ne smetaju godine koje neumoljivo vise s njega, i valjda će vječito ostati jednostavan metalni klinac u glavi. A tako nešto i u meni pobuđuje svaki put kad ih čujem. Iskreno, neka tako i ostane…