Zaokružena priča o Eldritchu

Nakon što nas je Eldritch posljednjih godina redovito ‘nakrcavao’ novim studijskim albumima, pa i reizdanjima najranijih ostvarenja, ukupno pet u samo tri godine (2004. – 2007.), logičan slijed događaja bio je dolazak kolekcije najboljih pjesama ili pak koncertnog albuma.

Za koje sam se čak malo i začudio što ih (ga) toliko dugo nema, jer radi se o jednom od doista rijetkih primjera bendova koji u cjelokupnoj karijeri, koja i nije tako ‘mala’, nije objavio izdanje(a) tog tipa.

Naime, Eldritch, osim sedam studijskih albuma, od koji je prvi, "Seeds Of Rage", objavljen 1995. godine, baš ništa drugo nije plasirao na tržište. Kad su nešto novog napravili, onda su s tim išli ‘van’, bez obzira na vremenski period od aktualnog materijala, a kada nisu imali ništa, radili su na tome da to promijene. Naravno, izuzmemo li objavljivanje remasteriziranih verzija prva dva albuma, već spomenutog i "Headquake", izašlih u svibnju 2006. godine.

Takva je odluka bila donekle razumljiva, budući da je Eldritch, iako su i ta dva albuma bila zapažena, počeo biti ozbiljnije shvaćan tek nakon "El Nino" (1998.) albuma. I baš bi iz tog razloga ovaj dvostruki koncertni album komotno mogli okarakterizirati i kao ‘Greatest Hits", s obzirom da sadrži pjesme sa svih Eldritchovih albuma, a naglasak je na aktualni, "Blackenday" (2007.). Što je logično, budući da je sniman tijekom "Blackenday Toura 2008".

Koncert koji se našao na "Livequakeu" sniman je 22.3.2008. godine u Pisi i na njemu je Eldritch dokazao da je jedan od vodećih europskih prog power bendova. I, naravno, najžešćih. Vrlo moćna, glasna, tehnički gotovo savršena svirka, čak možda i bolja nego na studijskim ostvarenjima, itekako ide u prilog procjeni iz prethodne rečenice. Uz to, računamo li i thrasherski ‘obojene’ dijelove, pogotovo one u pjesmama od albuma "Reverse" pa do aktualnog, jako je veliki obujam melodičnosti.

Stoga će malo (ili puno) biti zakinuti oni koji od benda s progresivnim metal karakteristikama, uz uvjet da ne poznaju Eldtritch, očekuju duže, konstrukcijske pjesme, s čestim promjenama tempa, epskih utjecaja, individualnih tehniciranja do besvijesti i slično, jer toga ovdje baš i neće naći.

Ali će zato pronaći puno siline u koju su upakirani mračni elementi, a u takav se atmosferski omjer uklapaju i klavijature, koje, opet, nisu korištene u obujmu kako to inače rade progresivci. Ovdje su gitare i vokali u potpunosti superiorni.

No nešto takvo i nije previše bitno, jer svirka doista zvuči odlično, a jedino što joj nedostaje je snažniji ‘feedback’ publike, pa joj je tako i sam Terence poručio "I can’t hear you". A uostalom, progresivni fanovi i nisu baš poznati po ‘razbacivanjima’ na koncertima, pa im tako ne treba zamjeriti niti u ovom slučaju. Ipak, njihov bi jači angažman, kojeg je Eldtritch zaslužio, dodao na atmosferičnosti i stvaranju boljeg dojma uživljavanja u koncert onih koji nisu bili dijelom njega.

"Livequake" je objavljen i na DVD-u, no njega nisam vidio, i sadržaj mu jedino mogu ‘prepisati’ iz popratnog pressa, koji je stigao s albumom. Dakle, na njemu se nalazi, uz naravno, koncert iz Pise, i dokumentarac iz Chicaga, snimljen 2006. godine kada je Eldritch bio headliner na Chicago PowerFestu, zatim interview s Adrianom Dal Cantom, pa sa članovima benda, snimljen u Terenceovoj kući, te tri video spota: "Lonesome Existence", "Save Me" i "Blackened Day".

Žao mi je što nisam i pogledao, a ne samo čuo ovaj koncert, no nakon svega što sam uočio na audio izdanju, niti jednog trenutka nisam sumnjao u to da ću nabaviti i vizualno. Ovo je jedan jako dobar koncert i time ću sigurno upotpuniti dojam o njemu. Ali i o Eldritchu, budući da mi je samo to nedostajalo u priči o njemu. Za sada. Odnosno do susreta s njim uživo, a koji mi sada djeluje još primamljivije i izglednije.