Zamislio je život u ritmu muzike za ples

S izuzetkom Matije Dedića, vjerojatno ne postoji osoba na prostoru bivše Jugoslavije (a ni šire) koja se lakše otarasila stigme ‘sina poznatog oca’, kao što je to uspjelo Dini Dvorniku.

I to je možda najveća potvrda njegovog talenta, da je s praktički prvom pjesmom izašao iz ogromne sjene karizmatičnog glumca Borisa Dvornika. U 2008. otiša’ je Dino ča, ka’ i njegov ćaća, i ušao u legendu. Ka’ i njegov ćaća.

Energija do nivoa hiperaktivnosti, ‘crnački’ osjećaj za ritam i smisao za apsurd bile su glavne karakteristike doživotnog zločestog splitskog djeteta koje, kako pjesma kaže, “opet je bija kriv i bit će kriv dok je živ”. Odličnu podršku dobivao je od dvojice velikih ‘mahera’: prvi je Zlatan Stipišić Gibonni (autor većine tekstova na prva tri Dvornikova albuma), a drugi je Rambo Amadeus, bliski prijatelj koji je svojim idejama i pločama potkrepljivao ionako ogromnu Dininu maštu.

Pozorni pratitelji Gibonnijevog rada primijetit će da su njegovi tekstovi za Dvornika neuobičajeno lascivni, dok su tekstovi koje je Gibo koristio u svojoj solo-karijeri gotovo aseksualna kamilica.

Rambo je autor stihova za pjesmu “Jače manijače“, no zamjetan je i onaj utjecaj koji nećete naći u autorskim bilješkama. Obojicu je Dvornik bar privremeno izgubio u prvoj polovici devedesetih: od Gibonnija se udaljio (ili je to bilo obrnuto?), a s Rambom Amadeusom kontakt je prekinut uslijed rata (poštanske i telefonske veze između Hrvatske i Crne Gore neko vrijeme nisu funkcionirale).

Možda je i to razlog, uz privatne probleme, da će razmak izdavanja albuma biti sve veći (3 godine između “Kreativnog nereda” i “Prirode i društva”, odnosno 4 godine između “Prirode i društva” i “Enfant Terriblea”). Najbolji dojam će ostaviti snimke s “Prirode i društva” koje s jedne strane poručuju ‘tulumari do besvijesti’, a s druge donose ogromnu količinu tuge i nelagode.

Nakon sjajnog istoimenog debija (ovdje prezentiranog u cijelosti) te odličnog drugog albuma “Kreativni nered”, Dvornik će napraviti iznimne “Prirodu i društvo” i “Enfant Terrible”, a pad će slijediti s “Big Mammom” i “Svickyem”. Zatim će slijediti lukrativno snimanje reality-showa, a onda će ga prerana smrt spriječiti da “Pandorinu kutiju” otvori do kraja. Smrt Dine Dvornika može se opisati starom klišeiziranom rečenicom: ‘Ne znaš što imaš dok to ne izgubiš’.

“The Ultimate Collection” nije savršena kompilacija. Prije svega, sjajan album snimaka uživo “Live in München” u potpunosti je zaobiđen, dok je neshvaćeno puno prostora dano slabašnoj ploči “Big Mamma” na kojoj je Dino izgubio kreativni dah. No, ono što je kod Dvornika nedostatak inspiracije, to je kod prosjeka hrvatske estrade vrhunsko ostvarenje.

Koliko god bila nezaobilazna, pjesma koja je obilježila Dvornikov povratak na scenu, bez obzira na himničan refren i poruku, “Ništa kontra Splita” djeluje na ovom albumu kao crna rupa, naročito ako prije toga poslušate “Rušila sam mostove od sna“, i nakon toga “Imam rep“. Sličan ‘problem’ imaju The Beach Boysi kad u kompilaciju svojih hitova moraju kraj “California Girls”, “Good Vibrations” i “Wouldn’t It Be Nice” obavezno staviti i “Kokomo”. Pomalo je neugodno da čovjek koji nam je donio toliko razigranih, originalnih, energičnih i plesnih nota morao ‘voziti’ na nešto što je, tekstualno obična populistička retorika, a muzički nešto vrlo predvidljivo.

Dvornikov rad zasigurno zaslužuje još jedno kompiliranje, i to box-set sastavljen od cjelokupna prva 4 studijska albuma (prva dva albuma u integralnim verzijama čak stanu na 1 CD!) i “Live in München”, a ako se u Croatia Recordsu stvarno žele potruditi, neka podastru i neke snimke koje je Dvornik načinio s nekim drugim izvođačima (konkretno, s pjevačicom Viktorijom je snimio pjesmu “Od Splita do Beograda”).