Zacrnilo se skakavcu pred očima

    2688

    Machine Head

    Unto The Locust

    Datum izdanja: 26.09.2011.

    Izdavač: Roadrunner Records / Dancing Bear

    Žanr: Groove, Thrash Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. I Am Hell (Sonata in C#)
    2. Be Still And Know
    3. Locust
    4. This is the End
    5. Darkness Within
    6. Pearls Before the Swine
    7. Who We Are

    Više od četiri godine proletjelo je brzinski. Pričama o ekonomskom krahu, o udarima na ljudska prava, o Facebook prosvjedima, o tome ‘tko bari koga’, ‘čiji je tata ustaša, a čiji partizan’ i mic po mic – Machine Head su se udostojili složiti nastavak na mega-uspješni “The Blackening“.

    Kada se prisjećamo prošlog albuma, koji je bio samo potvrda kako njihov ‘povratnički’ “Through The Ashes of Empires” nije bio slučajnost, treba biti oprezan. Hrpetinu riffova, povratak tradicionalnim thrash trenucima, poznatom grooveu i dinamici neki su proglasili albumom desetljeća, a neki su se ovdje kleli da ‘više nikada neće čitati naše tekstove jer smo ga nepravedno hvalili’. Danas mislim da je “The Blackening” i dalje bomba od albuma, ali i mrvicu dosadniji nego što je bio tada – nakon 20-ak slušanja. Mea culpa…

    Locust“, stvar za koju već mjesecima svi znate, bio je inicijalni pokazatelj da se ne misle odmaknuti od poznate formule, a samim time nekako se činilo da Machine Head kalkuliraju i da su ‘izabrali evoluciju, a ne revoluciju’. Pretpostavka – definitivno kriva!

    Za početak, 48 minuta albuma i pogled na popis pjesama – njih sedam – čovjek bi pomislio ‘A gdje je ostatak?!’. Eto, to je “Unto The Locust” (s ‘bonus’ dodacima obrada Judas Priest i Rush o kojima ne treba previše drobiti), album koji zvuči kao Machine Head, ali samo djelomično predstavlja ‘logičan nastavak na “The Blackening“. I samim time predstavlja jedno od najzanimljivijih izdanja u njihovoj karijeri.

    Muziku podržava

    Već trodijelna “I Am Hell” pokazuje sve. Crkveno pjevušenje stiha “Sangre sani” daje old school notu s takvim uvodima, pa spori teški riff za (vjerojatno) uvod u koncerte i onda Machine Head ludnica sa svime što nam je milo. Nije bilo dosta, pa su na kraju ubacili još klasičnih gitara i jedan spori riff s ponajboljim gitarističkim dionicama ovog benda. Daje im to za pravo što su nebrojeno puta ponavljali kako su se jebački namučili ovo odsvirati, a Robb je čak uzeo i vokalne lekcije. Više se primijeti ovo prvo.

    Posebno na stvarčugi nad stvarčugama – “This Is the End“. Prvo je neki Metallicin “Battery” uvod zazujao po ušima, a onda kreću dijelovi koji će biti prvi vrhu svega što su ikada napisali. Švedsko-blackerske dionice, McClain luduje na bubnjevima, a ostatak prati koncept – bilo kuda, super riffovi svuda.

    Pored “Be Still and Know” ili tradicionalne machineheadovske “Pearls Before the Swine“, odmora se pronalazi samo u – “Darkness Within“. Stvar se razvije iz balade u glasniju i sporu stvar i tako čini standardnu metal laganicu, koja je mogla biti zatvaranje trilogije započete s “Descend the Shades of Night” i “Farewell To Arms” i tako opet zatvoriti album. Umjesto nje, ta čast zapala je ni krivu ni dužnu – “Who We Are“, vjerojatno najlošiju pjesmu koju su napisali još od vremena “Supercharger”. Jedino ih valjda ponosom puni činjenica da im na uvodu i refrenu pjevuše vlastita djeca. Neka im bude…

    Malo smo se bojali da će se nakon nakrcanog “The Blackeninga” ‘vratiti korijenima’ i složiti jednostavnije pjesme. Pjesme nisu ni kraće ni jednostavnije, a ako ništa drugo onda je barem album – kraći. Ne bi škodilo da su tu još, recimo, dvije pjesme koje bi ovom raznolikom albumu dale dodatnu snagu. Ovako tu ima pokoji riff, dio, pa čak i cijela pjesma koji nisu čudo sami po sebi, ali Machine Head to svejedno radi s nekakvim autoritetom kojeg je nemoguće poreći.

    Ma, kad bolje razmislim, opet ćemo zalutati u predetaljne analize novog albuma jednog ovako velikog benda. Tri-četiri super stvari i definitivno dovoljno da Machine Head nastave svoj put.

    Muziku podržava