Zaboravite Edguyjevu powersku prošlost

Moram biti iskren i reći da sam se ozbiljno uplašio za metalnu sudbinu ovog benda nakon njihovog prošlog albuma “Hellfire Club”, a pogotovo nakon EP-a “Superheroes“. Naime, jedni od najvećih heroja njemačke power scene, posljednjih su se godina osjetno smekšali, pa sam s velikom dozom skepse prihvatio izjavu gitariste Jensa Ludwiga, kako će im slijedeće ostvarenje (ovo ovdje), biti puno žešće i usmjerenije metalu osamdesetih. Ipak, na sreću, bi tako.

“Rocket Ride” je skup moderno isproduciranih i aranžiranih pjesama, koje u sebi kombiniraju heavy metal i hard rock osamdesetih, s ‘helloweenskim’ powerom druge polovice devedesetih.

Pogotovo su, uz one klasične metalske, lijepo posloženi aranžmani za piano i klavijature, i baš njihov sound materijalu daje Deep Purple feeling. A za izvrsnu produkciju, rađenu u Gate studiju u Wolsfburgu, gdje je album i sniman, zaslužan je superpoznati i priznati Sascha Paeth (Helloween), dok se za kvalitetnu tehničku izvedbu, pobrinuo se, sada već to sa sigurnošću možemo reći, tim vrhunskih glazbenika, predvođen Toby Sammetom.

Generalno gledajući, pjesme su brzog i srednje brzog ritma, s ipak premalo kvalitetnih solaža, što smatram najvećom zamjerkom, a album na dva dijela prelamaju poprilično moćne power balade “The Asylum” i “Save Me“. A za kompletan pozitivni dojam o albumu, barem u mojem slučaju, pobrinula se već prva pjesma “Sacrifice” – višeslojna heavy himnica, sa profi riffovima, sympho klaviajturama, i nekoliko prijelaza u mid – tempni ritam.

Naslovna “Rocket Ride” ostavlja dojam kao da je rađena po Saxonovim “Wheels Of Steel” i Helloweenovim “Master Of The Rings” modelima, dok “Matrix“, uz uobičajene heavy ritmove, nudi i računalne igrarije. Jedina ‘poznata’ stvar na albumu je “Superheroes“, čija se prosječnost gubi u ovoj kompaktnoj cjelini, i sva je sreća da je jedina s tog EP-a, koja je svoje mjesto našla na albumu. Spomenimo i potencijalni ljetni hit “Trinidad“, s kojim bi možda bilo uputno krenuti u ‘osvajanje’ Top ljestvica.

Mislim da već i izdvajanje tolikog broja pjesama iz cjeline, premda se i među ostalima, ovisno o ukusu, može naći dobrih, dokazuje kako se ovdje radi o jednom kvalitetnom ostvarenju, koje Edguy ponovno vraća među metal bandove o kojima se itekako ozbiljno razmišlja. Pogotovo u slučajevima kad se prikupi stotinjak i nešto kuna, i odluči nešto pokloniti. Bilo sebi, bilo nekome sličnog glazbenog ukusa.