Za sreću je potrebno (bar) dvoje

Newyorški kvartet Jolly (Anadale (gitara, vokal), Anthony Rondione (bas, vokal), Joe Reilly (klavijature), Louis Abramson (bubnjevi)) mogli bismo s punim pravom nazvati jednom od najneuobičajenijih formacija današnje glazbene scene.

Naime, radi se o momcima koji glazbi prilaze vrlo temeljito, studiozno, čak bismo rekli i sa znanstvene strane, te slušatelju pokušavaju ponuditi ono što će ga najviše usrećiti. Tome u prilog svakako ide podatak da su napravili opsežan projekt i na Newyorškom sveučilištu s profesorima i studentima nad 500 ispitanika proveli istraživanja kako bi saznali što to, ili preciznije, koja to kombinacija tonova izaziva najpozitivnije reakcije moždanih valova u ljudi.Pojednostavljeno rečeno, kako bi se došlo do formule/rezultata koji bi omogućili da njihov finalni proizvod – glazba, slušatelju doista posluži za opuštanje i popravljanje atmosfere. Ono što bi joj i trebala biti osnovna svrha. Očito je da su im istraživanja bila vrlo precizna, jer su s prošlim albumom “The Audio Guide To Happiness (Part I)” (2011.) postigli veliki uspjeh među publikom i njegov se nastavak očekivao s dosta nestrpljenja. Bend je, da se vratimo malo u povijest, osnovan 2006., tri godine kasnije objavio je debitantski album “Forty-Six Minutes, Twelve Seconds of Music”, a turneja po Europi s Riverside pomogla mu je da si pojača popularnost.

U završnoj fazi stvaranja albuma “The Audio Guide To Happiness (Part II)” Jolly je zadesila nesreća zbog koje je bio upitan njegov izlazak. Naime, 29. listopada 2012. uragan Sandy uništio je dom bubnjara/producenta Louisa Abramsona, u kojem je bend snimao i održavao probe, razorivši Louisovu imovinu i puno opreme. Iako gotovo potpuno detronizirani, članovi Jollya trudili su se ostati pozitivni, uz pomoć fanova i drugih dobrotvora uspjeli su nadoknaditi dio opreme i dovršiti album. Koji je, logički, nastavak ‘jedinice’, i zaista bi bilo dobro poslušati preporuku cure iz intra “Guidance Three” da se prije ovog presluša prethodno izdanje. Iako, da se to i ne napravi, ‘dvojka’ sama po sebi daje jako puno, no s ‘jedinicom’ je svakako kompletnija i uokvirenija.

Danas je to doista teško reći, no ‘u slučaju’ Jolly dojam da je ponuđena glazba forme kakva se baš i ne može čuti, dosta je jak. Možda, odnosno vjerojatno je da bi riječ ‘inovativna’ bila preteška, jer tako nešto i glazba već dugo ne idu ruku po ruku, no bez pardona se može reći da se radi o prije svega inteligentnoj, nadasve zanimljivoj i raznovrsnoj glazbi, utemeljenoj na progresivnom rocku s modernijim pristupom. Strukture pjesama kombiniraju sofisticirane aranžmane, ambijentalne teksture, agresivne dinamike i zarazne melodije, rušeći barijere između melodičnog progresivnog rocka, heavy metala, alternativnog rocka i synth-popa. Atmosferski pristup je čas ležeran, opušten i miran, čas tvrd, težak i melankoličan, a promjene tempa rađene su sa stilom, uz jak osjećaj za vrijeme i okruženje.

U melodijskom se izražavanju kriju inspiracije različitim glazbenim subžanrovima i bendovima, produkcija i miks odlično su napravljeni, s preciznom nivelacijom instrumenata i osjećajem potpune glazbene uravnoteženosti. Anadale ima glatke vokale s jako lijepim, čvrstim dikcijama, a dodamo li tome da ima nemali broj momenata kad su oni grubljih, čak vrištećih formi s učestalim promjenama tonaliteta, komotno im se može dati visoka ocjena za modulativne vrednote.

Gitarski rad je raznovrstan, raslojen i nalazimo ga u rasponu od čistih, melodijama ispunjenih riffova, preko grubljih, modernijem grooveu sklonijih tonova, pa težih, dommy varijacija, sve do solaža ispunjenih istinskim, nepatvorenim osjećajima. U klavijaturama osjećamo snažnu dozu decentnosti, samozatajnosti, ali i velikog utjecaja na promjene glazbenog raspoloženja, a u ritam sekcijama mnogo bubnjarske finoće i konkretnosti, te dubine bas sekcija, koje su poprilično zamračene, poglavito kada se pojavljuju u solo formama. Dakle, radi se o jednom istinski decentraliziranom djelu, koje u svojoj unutarnjoj strukturi svakom segmentu daje, možda ne jednaku, ali svakako važnu ulogu.

Već je pjesma “Firewell” dokaz raznovrsnosti albuma, uz grublji početak s groove riffovima i distorzijama basa koje umiruju staloženi vokali, nakon čega opet slušamo glasne riffove, pa kombinaciju agresivnih scream/clean vokala i emotivni solo s novim pojačanjem distorzija u basu. “You Against the World” lijepa je balada s malo syntheva, reggae ritmova i s odjavnim pianom, veliku dozu emocija nalazimo i u laganoj “Golden Divide“, “Dust Nation Bleak” pripada u red žešćih pjesama s kombinatornim vokalima i melankoličnim sekvencama, a “Aqualand and The 7 Suns” eksperimentalnija je stvar s onomatopejom cvrkuta ptica i znatnijim utjecajem pop ritmova.

Album prelama tamni instrumental “Guidance Four” i uvodi ga u drugi dio, koji je nešto manje eksperimentalan, a više oslonjen na melodijski progresivni rock, izuzmemo li iz tog konteksta popističku “Lucky“. Ostale pjesme izraženo su melankolične, neke i pojačano psihodelične, ali i sa senzualnim melodijama tipa onih u “While We Slept in Burning Shades“, koja nakon akustičnog uvoda kombinira lagani i srednji ritam uz agresivnije (gitarske) i mirnije melodične segmente s potištenijim glavnim i pratećim pjevanjima, mračnom klavijaturističkom podlogom i popističkim potencijalom.

“Despite The Shell” i “As Heard On Tape” ubrajaju se u najteže i najtmurnije pjesme s kombinacijom senzibilnosti progresivnih gitara i grubosti groovea, melankolijom u pjevanjima, emocijama u akustikama i ozbiljnošću u orkestralijama, dio jazz, pop, čak i folk utjecaja i atmosferom novije Anatheme. S time da je “Despite The Shell” generalno kombinatornija, većim dijelom energičnija, a “As Heard on Tape” ritmički smirenija i oblačnija. Za kraj je ostavljena još jedna raznovrsna i raznobojna pjesma, “The Grand Utopia“, koja nakon razigranog piana donosi višu razinu melodičnosti, još jedan distorziraniji bas, puno dirljivih melodija u sporijim ritmovima, dječje naracije uz veselije tonove, te finale pjesme uz riječi “Čestitam, sad ste sretni“.

Na stranu sada istraživanja i koliko su ona pomogla da album, u biti ova dva albuma, budu dobri i mozgu ugodni, premda je za vjerovati da jesu, ali ovo je zaista jako kvalitetno izdanje, koje je razinu moderne glazbe podiglo barem dvije skale više. Ova je glazba iznimno pogodna za entuzijaste, za ljude koji u glazbi (još uvijek) vide i čuju smisao, ljude kojima je ona važan dio smisla života i koji ju još uvijek doživljavaju duboko i osobno.

Naravno, Jolly neće uspjeti poraziti kvazi-kvalitetne fancy i trendy američke bendove iza kojih stoji vojska stručnjaka i mediokriteta, no bit će sigurno onih koji će uz “The Audio Guide To Happiness (Part II)” povjerovati i ponadati se da za glazbu općenito, a pogotovo za njezin rock odjeljak, još uvijek ima nade.