Za ona dobra stara vremena

Nikada mi, zapravo, nije bilo jasno zašto neki glazbenici ne znaju kada je pravo vrijeme da se dostojanstveno povuku sa scene i ostanu publici u lijepom sjećanju. Evo na primjer, samo smo u poslijednje dvije godine imali prilike vidjeti kako je to kad bivše zvjezde ponovno pokušaju zasjati na glazbenom nebu, a sve zahvaljujući staroj slavi. Pa im to onda ne uspije, a meni bude neugodno gledati (i slušati) u što se taj njihov pokušaj pretvorio.

I onda čovjek logično pomisli da iz svega toga možda nastane nešto dobro, tj. da će neki drugi ‘bivši’ bendovi i izvođači, koji su možda došli na istu ideju, od te ideje lijepo odustati, pa ćemo imati jedan razlog manje da nam bude neugodno. Ali to se, nažalost, ne dogodi, jer je očito ipak bolje učiti na vlastitim nego na tuđim greškama.

Moram priznati da sam nekada Bou baš voljela (iako se new wave pop inače nikako ne bi mogao nazvati ‘my cup of tea‘) i da mi je i danas drago čuti neki njihov stari hit, a duet s Josipom Lisac smatram možda jednim od najboljih u hrvatskoj pop glazbi 1990-ih. Iako nikada nisu bili ultra-super-turbo popularni, Boa se oduvijek razlikovala od ostatka scene kvalitetnom produkcijom i karakterističnim vokalom Mladena Puljiza.

Zbog svega toga me je najava ponovnog okupljanja Puljiza i ekipe zabrinula, jer sam, logično, pretpostavila da Boa nikada više neće uspjeti nadmašiti sama sebe i pjesme kao što su “Tako lijepa” i “Za vezu je potrebno dvoje”. I znate što? Zabrinutost je bila potpuno opravdana.

“Dnevnik putovanja, skice ostanka” produkcijom i dalje slijedi ranije postavljene standarde, ali mislim da je to sve što novi Boin album ima zajedničko sa svojim prethodnicima. Moram priznati da mi ni nakon trećeg slušanja niti jedna pjesma nije ostala u dugotrajnom sjećanju, a jedina koja spašava album od potpune propasti je radijski hit “Sve što imamo“.

Naslovna i ujedno prva na albumu, “Dnevnik putovanja, skice ostanka”, će naznačiti razinu kvalitete koja će se zadržati na cijelom albumu, što može biti prilično obeshrabrujuće za potencijalne slušatelje. “Zauvijek mlad” funkcionira kao vremenski stroj kojim se članovi pokušavaju vratiti u (bolju) prošlost kada je Boa bila sinonim za kvalitetnu i zanimljivu glazbu. Neuspio pokušaj, nažalost.

Na “(Ne) zauvijek” gostuje Vanna, opet u duhu dobrih starih vremena kada je u Boi pjevala kao back vokal. “Mali D.” mi je toliko neshvatljiva da uopće ne mogu razumjeti što su autori ovom pjesmom pokušavali postići, ali znam da bi album dobio veću ocjenu da ona na njega uopće nije uvrštena. Isto vrijedi i za nesuvislu “Dragi oče“.

Mislim da je ovaj album snimljen iz nekih razloga poznatih samo članovima benda, iz razloga koji su puno intimniji da bi ih se objašnjavalo široj publici. Ako je tako, ja ću se pretvarati da “Dnevnik putovanja, skice ostanka” nije nikada ni snimljen, a Bou ću zadržati u lijepom sjećanja u kakvom mi je bila prije nego sam ovaj cd stavila u svoj glazbeni uređaj.