Young je izabrao eksperiment iz psihoakustike

Nakon mastodonstske, ali uglavnom vrlo uspješne dvosveščane kolekcije “Psychedelic Pill” kanadsko-američki kantautor okrenuo je kotač povijesti još malo unatrag te načinio ploču na kojoj slavi radove svojih kolega i uzora.

No, da bude jednostavno, onda ne bi bilo od Neila Younga: mušičavi je kantautor kompletan album snimio na antiknoj opremi koja je bila standard za prvu polovicu prošlog stoljeća, tako da se čuje ono pucketanje koje je na momente iritantno – znači nije lo-fi, nego je very lo-fi.U instrumentalistički spartanskom okruženju i uz pomoć Jacka Whitea Young pjeva pjesme koje su mu prirasle srcu i to on jednostavno ne može učiniti loše, jer je riječ o žanrovima i djelima koje zna kao svoj džep i iako inspiracija nije uvijek na najvišem nivou, izvedbe su decentne, ne vrhunske, ali nije ni promašaj a la “Americana“.

Većina nas te pjesme zna u boljim i poznatijim verzijama, a Youngova čitanja neće promijeniti stanje stvari, ali će donijeti ugodne osjećaje, kao što se to događa kada u nekom kafiću neki momak na gitari zagudi Ochsovu “Changes” ili “If You Could Read My Mind” Gordona Lightfoota.

Stvara se dojam da se Younga toliko i ne tiče koliko će ovo djelo evocirati emocije, više ga zanima kako će to zvučati na staroj opremi, na tzv. Voice-o-Graphu, a manje kakvu će to imati umjetničku vrijednost. Dobro, niti to nije neka novina, naročito ako znamo da je Neil običavao zbunjivati i činiti stvari na teži način.

“A Letter Home” potvrđuje ono što već znaju oni koji su pročitali “Waging Heavy Peace“: Youngu je sada primarno u fokusu zvuk, a ne pjesma ili interpretacija, a “A Letter Home” je više eksperiment iz psihoakustike nego umjetničko djelo s jednom iznimkom: to je “Needle of Death” Berta Janscha. Dotičnom obradom se Young odužio što je dionice nepravedno zanemarenog velikana akustične gitare Janscha ‘posudio’ u “Ambulance Blues” s albuma “On the Beach”.

Makar i u nesavršenom kontekstu lijepo je da se Young sjetio ‘vratiti dug’.