Willie Nelson: Mitski, romantičarski duh Amerike

“God’s Problem Child” prvi je samostalni album Willieja Nelsona s originalnim pjesmama još od 2014. i “Band of Brothers”. Zapravo, ovo “još od” je šala, tri godine između albuma u današnje doba je otprilike standard, a kad se uračunaju i albumi obrada, posveta i kolaboracija, vidi se da Willie drži tempo od barem jednog albuma godišnje. Tempo koji si je zadao još tamo na početku šezdesetih kad se od cijenjenog skladatelja za najam prometnuo u solo izvođača od kojeg ne odustaje ni u 84. godini života. Samo lani je tako objavio album obrada pjesama braće Gershwin i album posvete prijatelju Rayu Priceu.

Ono što najviše fascinira pritom, pored one da “taj tempo ne može pratiti ni većina njegovih dvostruko mlađih kolega” (samo što u Williejevom slučaju sad slobodno možemo reći i četverostruko), jest razina kvalitete koja je na svim tim albumima u zadnje vrijeme vrlo visoka. Čini se da je Willie s godinama po pitanju kvalitete postao samo konzistentniji pa sad s lakoćom izbacuje album za albumom na kojima je svirka vrhunska, pjesme istesane, a njegov šarm netaknut.

Ni mlađi slušatelji, slabije upoznati s Nelsonovim opusom, neće stoga pogriješiti dohvate li “God’s Problem Child”. Nije to album umorna starca, već čovjeka koji i u poodmaklim godinama živi svoj život umjesto da život živi njega. U “Still Not Dead”, najvrckavijoj pjesmi albuma inspiriranoj neobičnom modernom navadom internetskih prijevara u kojima se objavljuju lažne vijesti o smrti neke slavne osobe, Willie tako kaže kako mu govore da bi njegov ritam ubio normalnog čovjeka, ali njega ionako nikad nisu optužili da je normalan.

Nije da na albumu nema sjete, nostalgije i pogleda u prošlost, ima ih. Recimo na početku u “Little House On The Hill” i “Old Timer” i na kraju u “He Won’t Ever Be Gone” posveti Merlu Haggardu s kojim je 2015. snimio “Django i Jimmie”, Merleov posljednji album. No kad hoće, Willie može dati i savršeno koncizan komentar današnjice, poput “Delete And Fast Forward” koja poručuje da čovječanstvo funkcionira u krugovima koji se sastoje od pokušaja i pogrešaka te da, koliko god nam se društvene, političke ili ekonomske prilike činile katastrofalnim, stvari se uvijek mogu i hoće započeti iznova. S druge strane, pjesme poput atmosferičnih, seksi balada “True Love” i “A Woman’s Love” zvuče klasično vanvremenski.

U tu skupinu spada i naslovna pjesma, u kojoj možemo čuti i Leona Russella, još jednog Williejevog prijatelja, koji je nedavno prešao na vječna lovišta. Osim njega u pjesmi gostuju i Tony Joe White i Jamey Johnson.

Glazba Willieja Nelsona odavno je prestala biti čisti country, ako je to ikada i bila. Puno je bliže onome što je Gram Parsons nazvao “kozmička američka glazba”. U njoj je također puno bluesa, swinga i jazza, uz gitaristički stil koji mnogo duguje Nelsonovom velikom idolu sa Starog kontinenta,  Djangu Reinhardtu.

Ako ste željni onog mitskog, romantičnog duha Amerike, i dalje vam to nitko ne može pružiti bolje od Willieja Nelsona.