Will Haven u formi života!

U počecima je većini pratitelja scene Will Haven bio samo bend koji je dobar s Deftonesima. Nu metal, new breed (ili kako god su ga zvali) ludovao je, a kalifornijski Will Haven nekako su stajali ispred svog vremena.

Premalo teatralni i groovy, a previše kaotični i žestoki. Malo po malo i uspjeli su preživjeti sve i pričekati da im se i to vrijeme – pridruži. Brutalan povratak u formu i “Voir Dire” sigurno je jedan od albuma godine. Ostanimo u underground krugovima, naravno…

Još od 2002. godine, nakon albuma “Carpe Diem”, bend i vokal Grady Avenell igraju se lovice. Malo se posvetio obitelji, pa se vratio, napisali su album, pa je otišao prije snimanja, pa ga je na prošlom prosječnom albumu “Hierophant” zamijenio Jeff Jaworski, da bi na kraju ružna sudbina zadesila Deftonesovog Chi Chenga i ponovno spojila najbolju i jedinu logičnu postavu Havena.

Inače, album se čini malo više ‘riffovski’ nastrojen od prethodnih. To mu daje širinu i bombastičnost, ali i poznatu bolnu notu koju prepoznatljivi Grady unosi u atmosferu ovog benda. Hardcore vokali s primjesom čistog gnjeva i očaja super su se spojili s prvom (“Held To Answer“) i zadnjom (“Lost“) pjesmom albuma koje zajedno čine nekakav zatvoreni krug (je li riječ o nekom konceptu – ne znam i nije bitno).

Obje su spore i odlično prikazuju još jednu snagu ovog benda – spuštene gitare koje rijetko tko zna učiniti ovako zlima. “The Siege” je odličan primjer, a još bolji “Lives Left To Wither” koja je počela crkvenim zborom.

Tu na red dolazi sam zvuk benda koji nikad nije bio bolji. Posebno to otkriva prava willhavenovska ‘peglaona’ “When The Walls Close In” gdje se nazire bas iz ruku Slipknotovog pridošlice.

Tih deset stvari kroz 40 minuta stvorile su vjerojatno najdirektniji album ovog benda, a riffovi se kotrljaju s puno više koncentracije nego prije. Možda će nekome malčice usfaliti one klaustrofobije koju nosi “El Diablo“. Bez brige, u svakom slučaju…

Will Haven bio je bend koji je nekako zalutao u prostore gdje ih ljudi nisu imali prilike prepoznati. Sada je jasno da nije slučajnost što imaju već nekoliko albuma koji su ušli u anale noise, sludge i metalcorea. “Voir Dire” još je jedan pokazatelj da se itekako svrstavaju na scenu, i to jako visoko. Ovakvi albumi, bili oni debi ili povratnički – definitivno nam trebaju!