Wilkova lekcija iz rock’n’rolla i života

Kad je s Rogerom Daltreyem krajem prošle godine snimao album “Going Back Home”, Wilko Johnson već je igrao sudačku nadoknadu svog života.

Krajem 2012. dijagnosticiran mu je rak gušterače. Liječnici su mu rekli
da je tumor neoperabilan, te da je jedina opcija kemoterapija s kojom
može dobiti još nekoliko mjeseci. Wilko je odbio tretman, te su mu dali
prognozu da će umrijeti do konca listopada prošle godine. Ovaj album je
snimio nakon tog roka.Umjesto da se prepusti samosažaljevanju, Wilko je odlučio živjeti svoje preostalo vrijeme punim plućima i otići što je glasnije moguće, radeći ono što voli i najbolje zna.

“Going Back Home” već od uvodne, naslovne stvari pršti nevjerojatnom, gotovo euforičnom energijom. Wilko je kultna figura britanskog rocka, gitaristički heroj radničke klase koji je presudno utjecao na punk generaciju. Na ovom albumu gitaru tretira u svom patentiranom nebrušenom, mišićavom stilu, te bi silina njegovih neumornih riffova bila zavidna i za višestruko mu mlađe kolege, a kamoli za čovjeka sa terminalnom dijagnozom.Zapravo, da je rock barska tučnjava u kojoj se umjesto šaka služi gitarama, Wilko Johnson bi bio tip s kojim se nikako ne bi bilo uputno kačiti i koji bi s izvedbama na ovom albumu isprašio dosta bahatih turova. Samo poslušajte “Ice On The Motorway“, jednu od najboljih momenata albuma koja vas jednostavno tjera da je pojačavate još i još glasnije.

Ne bi “Going Back Home” bio ovoliko dobar da Wilko nije imao svesrdnu asistenciju u legendarnom pjevaču grupe The Who. Roger Daltrey ne samo da prati energiju Johnsonovih riffova koji nepopustljivo piče bez prestanka, pjevajući snažno, afektirajući i cijedeći pokoji stih kroz zube u najboljoj maniri velikih rock vokala, već se tu ne zna tko koga vuče i tjera naprijed. Pjesme su toliko čvrste i napete da nemate mjesta za disanje. Čini se da smo malo svi zaboravili koliko je Daltrey fantastičan. A fantastičan je još uvijek, i u sedamdesetoj godini života.

Materijal za album uglavnom čine Wilkove pjesme koje je on snimio ranije u raznim fazama karijere, bilo kao član legendarnih pub-rockera Dr. Feelgood, bilo u nekom od kasnijih perioda karijere. Jedina obrada je Dylanova “Can You Please Crawl Out Your Window?“, koja je isto u neku ruku njegova jer ju je već obradio prije tridesetak godina. Daltrey je komentirao da nije 100 posto zadovoljan svojom izvedbom te pjesme, no ja mu ne nalazim nikakvu zamjerku. Pjesmu koja zbog svoje dilanovske strukture stihova i melodije nije laka za pjevanje otpjevao je moćno, te je to još jedan od vrhunaca albuma.

Nakon objave albuma, Wilko se sa svojim bendom uputio na turneju, usput dajući intervjue u kojima je nepokolebljivo ostajao pozitivan, dok mu je tumor u trbuhu rastao. Prije nekoliko dana priča je dobila novi zaokret. Doktori su otkrili da njegova vrst tumora nije agresivna kao tipični oblik raka gušterače, te je Wilko pristao na iznimno kompliciranu operaciju tijekom koje su mu uklonili i rekonstruirali veći dio utrobe.

Dok ovo pišem Wilko Johnson se oporavlja od deveterosatne operacije u bolnici Cambridgeu. Prve ocjene doktora su vrlo pozitivne. Možemo se samo nadati i zaželjeti da njegova priča ima neočekivani, nevjerojatni sretan kraj.

Bilo kako da završi, Wilko Johnson je već pobjednik. Pogledao je smrti u lice i nasmijao joj se, te nastavio slaviti život. Nema tu nikakve lažne patetike. Ovaj album je trijumf i lekcija iz rock’n’rolla, te trijumf i lekcija iz života.