Viktor Vidović
Krasna zemlja
Datum izdanja: 20.10.2008.
Izdavač: Aquarius Records
Žanr: Klasika
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Povratak u prošlost, prije 20 godina: 1989., emisija Kviskoteka, igra detekcije: osoba A: “Ja sam Viktor Vidović, mladi i perspektivni gitarist klasične glazbe”, dok su osobe B i C kao papige ponovile isti tekst.
Natjecatelji su najviše pali na osobu C (‘Ima krasne ruke, baš kao gitarist’, jedan je natjecatelj dobacio), iako je točan odgovor bio osoba B. Nakon što je publiku u studiju, a i pred televizorima impresionirao mirnoćom i skromnošću, mladi i rudlavi je Vidović uzeo gitaru u ruke i odsvirao kraću kompoziciju. 
‘Kao da svira na dvije gitare’, bio je komentar moje bake. Baki se svidio još jedan njegov odgovor, onaj na pitanje Olivera Mlakara: “Je li bolja akustična ili električna gitara?” “Akustična, naravno, to se ne može uspoređivati” glasio je tih, ali samouvjeren odgovor. “Vidiš, to je pravi dečko”, rekla je baka. “A ne onaj divljak Bregović.”
Iako tada 16-godišnji mladac, Vidović je u svoj rodni grad Karlovac donio pregršt medalja, priznanja i počasti sa raznih gitarističkih skupova. Doduše, tamo se baš i nije sviralo “Stairway To Heaven” ili “Smoke On The Water”, nije bilo headbanganja niti pive u potocima, jer Vidoviću je više trebala tišina publike koja se boji zakašljati usred izvođenja kompozicije nego razularena atmosfera nekog rock koncerta.
Od tada je prošlo dvadeset godina, promijenilo se štošta, Vidovićeva mlađa sestra Ana je također postala vrlo cijenjena gitaristica, te gostuje na ovom albumu, dok Vidović i dalje dobiva nagrade izmjerene u bruto registarskim tonama, samo priznanja se više ne zovu Prvi pljesak, nego Porin.
Kao i svaki umjetnik iznadprosječnih postignuća i slabijeg smisla za marketing, Vidović ima i prilično iscrpnu biografiju, koja se nalazi na engleskoj Wikipediji, dok će vas na hrvatskoj Wikipediji pitati: ‘Vidović? Tko je taj frajer?’.
Posljednji njegov projekt se zove “Krasna zemljo“, posvećen Istri, na kojem izvodi isključivo kompozicije istarskih autora. U sedamdeset minuta glazbe Vidović se približio Istri, pitomom i gostoljubivom kraju karakterističnog melosa, zemlji koja je kao i drugi hrvatski krajevi osjetila krvavi nalet tuđinaca.
Specifično, onima kojima su Ivan, Josip i Franjo lijepa imena, nisu smjeli svoju djecu zvati Ivan, Josip i Franjo, jer su to po tadašnjem zakonu tadašnje države to bila ‘smiješna imena’ koja su bila zabranjena, nego su se djeca trebala zvati Giovanni, Giuseppe i Francesco. A to baš i nije bilo tako davno, prije manje od 100 godina. A država koja je to propisivala nije bila nekakva balkanska primitivna tvorevina predvođena suludim psihopatom, nego ugledna kolijevka europske kulture i civilizacije.
Zato ne čudi što su melodije pomalo grube, a interpretacija zahtijeva mirni, suzdržani i stoički bijes utopljen u tugu i osjećaj nemoći. U slušatelju treba biti iznimna količina koncentracije, jer Vidović gradi svoju zvučnu skulpturu studiozno, a ni nadahnuća ne nedostaje. 19 je snimaka, većinom se oslanja na prethodno neizdan materijal, a u “Istarskom diptihu” vidimo Vidovića kao autora skladbe.
Teško je očekivati da će ovaj projekt poharati hrvatsko tržište komercijalne glazbe, ali utješno je znati da se veliki virtuozi vraćaju svojim korijenima i crpe inspiraciju za buduća djela.
