Welcome Back, Filter!

Već 15 godina Richard Patrick uživa u svom vlastitom malom bendu zvanom Filter kojeg su mnogi nazivali mlađim Nine Inch Nails bratom.

Od samih početaka relativno industrijalni zvuk začinjavao je puno tradicionalnijim aranžmanima i melodijama nego njegov bivši kolega Trent Reznor, pa je tako Filter postao sinonim za moderni žestoki rock ili, kako ga zlobnici znaju nazvati – heavy-pop.

“Anthems For The Damned” od prije dvije godine donio im je najviše loših kritika, jer je s prva tri albuma kreirao očekivanja koja mlakim albumom s vječnom temom “dovođenja vojnika natrag kući” definitivno nisu dostignuta. Optužbe da su postali mlaki definitivno su pobijene jednim od najboljih albuma njihove karijere – “The Trouble With Angels“.

Najbolje ga je opisati kao kombinaciju žestine sa “Short Bus” i hitoidnosti pokazane na “Title of Album” i još komercijalnijeg “Amalgamut”. Da, kombinirati najuspješnije karakteristike vlastitog zvuka može zvučati proračunato, ali zanemarimo li sve te brojne popratne filozofije oko albuma, ovo zvuči dobro.

Singl “The Inevitable Relapse” je najbliže što su ikada došli svojoj himni “Hey Man Nice Shot”, a pored ostatka albuma takvi napori možda mu i nisu trebali. Jedno od iznenađenja je i onaj modulirani digitalizirani vokal na početku zbog kojeg sam pomislio da sam slučajno pustio “Believe” od Cher.

Daljnja gađanja dosadašnje karijere definitivno su dvije laganice. Prvo je tu “Fades Like a Photograph“, alternativna verzija pjesme koja se našla na soundtracku za onaj kriminalno loš film “2012”. Lijepa pjesmica obilježena njegovim vokalom također je zazvala prošlost i pjesmu “Take A Picture”. Njoj društvo radi još jedan spori velebni hit u stilu zadnjeg albuma Deftonesa – “No Re-Entry” s najvišim Patrickovim vokalima.

Ostatak albuma je najbolje opisati skupno, jer i “No Love” i “Clouds” i naslovna “The Trouble With Angels” dijele slični recept. Uvodni industrial riffovi koji nerijetko zvuče kao pobjegli iz najboljih trenutaka Marilyn Mansona, pa onda redovito razbijanje kaosa melodičnim pop-rock refrenom.

Ono što je Filter pružao svojim fanovima kroz godine sada im je definitivno ponudio onakvim kakvim ga svi žele čuti. A to je slušljivo, žestoko, moćno, masno i očekivano. Ako nekome to smeta, onda treba zaboraviti na sve što je Filter napravio nakon prva dva albuma, a itekako i ono što će možda tek napraviti. Ipak, svi ulazni i izlazni parametri ovaj album stavljaju pri vrh ljestvice njihove diskografije.