Weezer: Izgubljeni u vremenu i prostoru

Weezerovi albumi se dijele na dva načina: ‘oni koji imaju ime’ i ‘oni koji nemaju ime pa ih prepoznajemo po boji’. Ovi drugi su u prosjeku nešto bolji pa su novog “Pacific Daydream” vjerojatno mnogi uzeli sa skepsom, posebno zbog ne baš uvjerljivih najavnih singlova.

Bilo kako bilo, “Pacific Daydream” na kraju ispada kao klasičan weezerovski album s vrlo malo iznenađenja. Poprilično zaokruženo ostvarenje sa zvukom koji kao da je nastao tijekom jedne ljetne vožnje Kalifornijom u kabrioletu s mnogo vjetra u kosi gdje je mnogo tog bezbrižno i opuštajuće. Uz takav motiv, Weezer zvuči dobro, iako nije nimalo intrigantan ili nešto na što ćete se navuči i slušati unedogled.

Prošlogodišnji ‘bijeli’ album bio je oda ljetnim ljubavima, a “Pacific Daydream” zvuči kao njegov logičan nastavak, iako imam nekoliko problema s tim. Rivers više nije toliki mladac da pjeva o takvim ljetnim avanturicama, iako mu je i dalje glavna publika teen generacija. Sa stihovima poput “She loves me / She loves me not” jasno je da on od toga i ne bježi, ali bilo bi bolje da se odmakne od teen geek fora jer mu sve manje i manje leže.

Druga stvar je ovaj ljetni ton pjesama koji je izdan pred zimu. Nekako sam dojma da bi mnogima ovo više odgovaralo da se izdalo prije ljeta jer bi tada lakše moglo saživjeti u opuštajućoj atmosferi godišnjeg doba, nego ovako pred zimu. U Kaliforniji je vruće tijekom cijele godine pa ih takve stvari ni najmanje ne brinu.

Mnogi su već usporedili Weezer s nekom modernijom verzijom The Beach Boysa i to svakako drži vodu, ali treba imati na umu da je Weezer u ovakvom izdanju daleko od toga da ih se može staviti barem u približan rang s Wilsonovom bandom. Ovdje se Weezer mnogo trudi, obogaćuje svoje melodije na sve moguće načine, ali ukupan dojam je da ipak nešto nedostaje, posebno kad znamo što su do sada Weezer izdali u preko 20 godina karijere.

Uvodna “Mexican Fender” je upravo ono što Weezer danas predstavlja. Jednostavni trikovi kojima je prioritet pridobiti neku novu mladu publiku koja se najbolje ne snalazi u svojem okruženju u vidu štreberčića koji ima ljubavnih problema. Jasno je zašto je ova pjesma postala singl, ali istini za volju, pitanje je da li bi nešto drugo polučilo značajniji uspjeh!?

Definitivno najzanimljiviji komad na album leži u njegovoj središnjici i zove se “Weekend Woman”. Tu se najviše osjeća taj šarmatni Weezerovski duh u jednoj vrlo retro shemi koji podiže pjevni refren. Sumirano u par riječi, ovo je skladba kakve se očekuju od Weezera na 11 albumu, a zapravo je izolirani slučaj pa je jasno da album pati za zanimljivijim momentima.

Mislim da je svima jasno da su najbolji dani Weezera debelo iza nas. S vremena na vrijeme ponekim singlovima nas podsjete na svoje najbolje dane, kao da žele pokazati da nisu još za penziju. Ipak, u posljednje vrijeme prevladavaju prosječni albumi koje Weezer ne može spasiti nikako drugačije osim novim turnejama. Nažalost, krajnjeg sam dojma da je upravo to i razlog za izdavanje “Pacific Daydream”.

Jendostavno, Weezer je zapeo u vremenu i prostoru. Lagano, ali sve sigurnijim koracima članovi se približavaju 50. rođendanu, a i dalje pjevaju o ljetnim ljubavima na plažama. Weezer je oduvijek imao šarm, pa i u ovakvom blijedom izdanju ne zvuči sve to preloše, ali ja se ipak nadam da će se malo trgnuti i napraviti album u skladu sa svojim godinama, a da pri tome ne promijene utjecaje jer bi tad mogli ponoviti ‘plavi’ i ‘zeleni’ album što bi dovelo do zaključka da su Weezer dostojno ostarjeli.