Wannabe kicoši

“Oni još postoje?”, bila je prva mentalna reakcija kod čitanja vijesti o ‘best of’ albumu The Dandy Warholsa.

Nekonzistentni i varijabilne kvalitete, Warholsi su jedan od hrpe hipsterskih bendova nastalih na alter-rock valu kasnih devedesetih kojih je onda, a i danas, bilo na bacanje. Portland, manja i liberalnija verzija Seattlea, bio je posebno pogodan teren za svakog nezaposlenog indie klinca koji je znao držati gitaru.Unatoč činjenici da su dva albuma isključena s kompilacije jer su izdana pod drugom izdavačkom kućom, niti ovom popisu ništa ne nedostaje. Osnovu albuma čine dva-tri hita, među kojima je najzapaženiji “Bohemian Like You” koji je harao top-listama davne 2001. godine, unatoč tome što je izdana 2000.

U prvom naletu pjesma nije podigla mnogo prašine, no komercijalizacija je napravila svoje i kroz sveprisutnu i iritantnu Vodafoneovu reklamu koja je opsjedala europske glazbene televizije – ”Bohemian Like You” je postao hit.

U dobrom sjećanju nam je ostao i vrckav spot koji je dobro prokazao Warholse kao ono što jesu – hipsterski bend s malo osjećaja i mašte, koji je godinama prije i poslije tog hita izbacivao slične, mahom nezanimljive pjesme. Za to je najvećim dijelom zaslužan Courtney Taylor-Taylor, u originalu Courtney Taylor (radikalniju promjenu imena nismo vidjeli još od Grunfa/Grunta iz Alana Forda), koji sa svojim glasom, stavom i tekstovima kao da odbija biti uzbudljiv i zanimljiv.

U klasičnom indie stilu, Courtney je povučen i istovremeno pretenciozan, ne podiže glas i ne koristi ga za išta drugo osim za ispaljivanje stihova. Prava šteta, s obzirom da su pjesme mahom melodične i veselog tona, usprkos tome što se pjesnik u njima uglavnom obračunava s prijateljima, bivšim curama i (nešto manje) društvom.

Drugi hit na kompilaciji je “We Used to Be Friends“, pjesma koja nas je osvojila s pop refrenom kojeg se niti onda nismo mogli riješiti danima. Neposredno nakon nje kreće nešto manje poznata “Scientist” s karakterističnim zvukom nekoliko elektroničkih instrumenata koji su manje prisutni na prvoj polovici albuma. Što je zajedničko navedenim pjesmama? Sve su mnogo puta bile iskorištene u igrama, reklamama, serijama i filmovima.

Ne možemo suditi radi li se o dobroj ili lošoj stvari i nećemo sada ulaziti u analize sprege moderne popularne glazbe i potrošačkog društva, no Warholsima to definitivno nije odmoglo.

Uz razne starije utjecaje poput The Rolling Stonesa i The Velvet Undergrounda na koje su se često pozivali, bilo naslovnicama albuma ili pjesmama, ne možemo ignorirati Oasisovski riff u startnoj “Boys Better” s mrvicom Primal Screama, prije nego su krenuli u dance vode. Britanski utjecaj se osjeti i u psihodeličnoj “Good Morning” koja s fuzzy gitarom i zagušenim vokalima zvuči kao blaga verzija Jesus & Mary Chaina.

To je ono što volimo kod The Dandy Warholsa – ne boje se gitara i u produkciji ne ostaju bez snažnih riffova i gitarističkih podloga. Pucaju iz svih topova i ne štede na instrumentima, osim izleta u mirnije vode poput “All the Money or the Simple Life Honey” koja prije slavi zaradu i hedonizam nego takozvane indie ideale, ili pak jednostavniju “Holding Me Up“.

Izdvojio bih još melodičnu no pretencioznu “Not If You Were the Last Junkie on Earth” koja sa jednim stihom odlično ilustrira ono što The Dandy Warhols na kraju predstavljaju: “But I never thought you’d be a junkie because heroin is so passe […] You never thought you’d get addicted, just be cooler in an obvious way / I could say, shouldn’t you have gotta couple piercings and decided maybe that you were gay“.

U njihovom svijetu sve je šminka i moda, sve je stav i gluma. Ipak, izreka kaže “mrzi igru, a ne igrača”, tako da im u glazbenom smislu ne možemo to uzeti za zlo, no neka bude zapisano što mislimo o bendu koji ne propušta spomenuti Pixiese, The Lemonheadse, The Beatlese, Bowiea i naravno The Velvet Underground s Andy Warholom, no pogađa daleko, predaleko od gola.