Vrlo melodični skandinavski rockeri

Svako malo ‘bacim oko’ na Skandinaviju da vidim što je aktualno ‘gore’ kod njih. Tako sam prije nekoliko godina naletio na bend Shout Out Louds, koji me oduševio svojim debitantskim albumom “Howl Howl Gaff Gaff”. Album je imao dva različita izdanja, za domaće i internacionalno tržište, a razlikovali su se u nekoliko pjesama. Bilo kojeg da uzmete, ne možete previše promaštiti jer je album toliko genijalan da bih ga proglasio jednim od ponajboljih indie rock albuma u ovom mileniju.

Prošlu su godinu objavili EP “The Combines” s jednom novom pjesmom i četiri remiksa već postojećih. ‘Mini-album’ je dao nagovijestiti da se bend sprema malo zaokrenuti u svojem zvuku, što su i dokazali s ovim albumom.

Ovaj kvintet čine Adam Olenius (vokal i gitara), Ted Malmros (bass, udaraljke), Carl von Arbin (gitara), Eric Edman (bubanj) i Bebban Stenborg (klavijature i back vokal), a dolaze nam iz glavnoga grada Švedske. Malmros je, zajedno s bratom, do sada napravio sve spotove grupe, a vrlo često režira i za druge grupe, za što je bio i nagrađen Grammiem (švedska inačica Grammy Awardsa).

“Our Ill Wills” nam donosi dvanaest novih naslova, koji su ukrašeni orkestracijama i sitnim detaljima koji još više pridonose melodioznosti pjesama za koje je bio zadužen Björn Yttling iz benda Peter, Bjorn & John. Prijateljstvo između ova dva benda je veliko, i na svakom koraku si međusobno pomažu.

Dok je prvi album bio dosta ‘nabrijaniji’, brži, u nekim momentima spreman i da ‘iskoči’ iz vašeg stereouređaja, s nekoliko pravih bombastičnih komada, ovaj je album mirniji, skloniji odmaranju u hladu, pod velikim borom na plaži. Žanr kojim se ‘igraju’ uglavnom je indie rock s velikom količinom popa u pjesmama, ali ima tu i utjecaja folka, countrya, electronic-new wavea tako da se može osjetiti i nešto od The Smithsa, The Curea i Pixiesa (više na prvijencu), ali i od brdo modernih bendova, gdje prvenstveno mislim na već spomenute Peter, Bjorn & Johna i Belle & Sebastian.

Prvi singl s albuma koji ujedno i otvara album je pjesma “Tonight I Have To Leave It“, i neodoljivo podsjeća na Modest Mouse, a u sebi ima (uz jake bubnjeve) i nekakvo lupetanje, kao da netko suvislo ‘nabija’ po lončićima i flašicama. Izvrsna je ovo pjesma kojom otvaraju novu stranicu u svojoj karijeri, ali opet i breme jer se zapitate da li mogu ponoviti još koji puta ‘dobitnu’ kombinaciju, a da se previše ne ponavljaju.

Već u sljedećim pjesmama daju do znanja da su u formi, ali u nešto izmijenjenom izdanju nego što se dalo očekivati. U “Suit Yourself” Adam Olenius pjeva gotovo plačućim glasom, a ubacivanje ženskog vokala Bebban Stenborg daje dodatnu vokalnu širinu, što još više uljepšava pjesmu. S “Blue Headlights” je slična situacija, ali ovdje Bebban u cijelosti preuzima mikrofon u ruke, a pjesma je nalik nekoj laganici The Concretesa dok je u njima još bila Victoria Bergsman.

Sedmominutna “Impossible” cijelo se vrijeme poigrava instrumentarijem, a ubrzo preraste u indie pop dragulj, minijatura “Ill Wills” je ‘dječja igra’ klavijatura, bubnja i gitare, a album ima veliko finale s pjesmom “Hard Rain“. Osim što je najduža, traje oko sedam i pol minuta, pjesma donosi nabrijani ritam, sanjive vokale u refrenu, razne udaraljke (koje se čuju u većini pjesama) te ponovno ‘ubacivanje’ Bebban u pjevačke dionice.

Mnogi indie rock bendovi poput Kings Of Leon, Secret Machines, The Dears, The Magic Numbers i The Essex Green trgaju se za njih da im otvaraju koncerte na turnejama, a ta vam činjenica još više ukazuje da su Shout Out Lauds u najmanju ruku zanimljivi bend.

Moram priznati da mi album nije baš najbolje sjeo na prvo slušanje, ali svakim ponavljanjem album postaje sve bolji i lepršaviji. “Our Ill Wills” kvalitetom nikako nije nadmašio prvijenac, ali bi ga mogao preteći u broju prodanih kopija, a to prvenstveno mislim zbog bogatijih melodija i zato što su u inozemstvu potpisali za Merge, etiketu za koju izdaje i Arcade Fire.

‘Pad na drugom albumu’ ovdje se osjeća, ali najviše zbog očite promjene u zvuku koji nije donio i kreativne dosege kakvi su se mogli očekivati. Ipak, to je još uvijek vrlo dobar indie pop-rock album što dokazuje i tipka ‘repeat‘ na mom radiju.