Vrijeme koje skoro da i nije došlo

Prošli album Wintersuna izašao je tako davno da sam jednostavno zaboravio što sam o njemu tada napisao.

Sjećam se tek da je bio jedan od ugodnijih iznenađenja i ponajboljih
albuma te 2004. godine, iako su Jarija Mäenpääa nakon odlaska iz
Ensiferuma mnogi unaprijed otpisali. Međutim, on se izdigao iznad svih i
svega i komponirao žestok, a prije svega kompleksan album u kojem je
temeljito razradio kombinaciju finskog folka i nekoliko metalnih
subžanrova, pokupivši pritom brojne hvalospjeve. Zasluženo.

I kada se očekivao i najavljivao nastavak uspješne sjevernjačke sage, do njega nikako da dođe. Bar sedam godina trajalo je pripremanje novog albuma, a one su protekle u brojnim koncertnim aktivnostima i stalnim Jarijevim najavama da novi album, eto, samo što nije. S vremenom ga je već i malotko ozbiljno shvaćao, skoro kao Axla i njegove Guns N’ Roses u slučaju “Chinese Democracy”, da bi ove godine napokon stigla ozbiljna potvrda njegova izlaska i on se, vjerovali ili ne – dogodio. Puno prije izlaska, interes za ovaj album bio je velik, ogroman. Ovo nije jedno od najiščekivanijih metal izdanja prošle, već nekoliko godina unazad, no 2012. imala je privilegij da to doživi. Je li ili nije opravdao očekivanja, to je posebno diskutabilno. Odnosno, bolje je reći da takve procjene ovise o tome kako se na njega gleda. Očekuje li se logički nastavak prvog albuma, razočaranje je zagarantirano, očekuju li pak se nešto drukčiji omjeri, doživljaj može biti dijametralno suprotan. Može, a i ne mora.

S obzirom da je na njega potrošeno mnogo godina (i novaca), očekivanja su opravdano bila velika, a i, na koncu konca, tako nešto nametnuo mu je debitantski album i to je, naprosto, bilo nemoguće izbjeći. E, sad, ovaj album definitivno je drukčiji. Jak utjecaj folka s prošlog na ovome se pretočio u izrazitu nadmoć epske atmosfere kroz premoćne, dijelom i prekomplicirane, katkad čak i naporne orkestralije, zatim kroz klavijature, piano, akustike, zborske vokale i to je za direktnu posljedicu imalo manji utjecaj i angažman glavnih vokala i instrumentalija. U prvom redu su tu ‘stradale’ gitarske izvedbe (Teemu Mäntysaari), koje imaju jako lijepu podlogu, širinu svojih izvedbi, no evidentno je da su na mnogim mjestima podčinjene orkestralijama, a slično je i sa širokim vokalnim linijama, koje se u opsežnom rasponu protežu od mirnih, sjetno-emotivnih, sve do razjareno-bijesnih varijanti. Iako, njih je u scream-growl izvedbama nemoguće ne doživjeti u potpunosti i tu su se uspješno ‘borile’ s orkestralijama.

Također, zamjetno je i poprilično ignoriranje basa (Jukka Koskinen), što, naravno, za posljedicu ima gubitak određenog dijela atmosferske dubine, dok bismo za bubnjeve (Kai Hahto) rekli da je njihov integritet i suverenitet uglavnom sačuvan, iako se i kod njih osjeća da im razina moći nije ekvivalentna onoj ranijoj.

Naravno, sve se ovo ne može, čak i ne smije doživjeti kao nedostatak, jer očigledno je da je orijentacija albuma na pojačane epske utjecaje i logički je da pored takvih orkestralija nisu jednak angažman mogli dobiti ostali segmenti, jer da jesu, tada bi to bio potpuni, totalni, kaos neslućenih razmjera. I ne, nije uopće problem to što album, generalno, nije žestok kao prošli. Ni blizu. U konačnici, zašto bi i trebao biti takav, isti? Po kojoj (ili čijoj) logici? Uostalom, ne težimo li svi progresiji i uvijek tražimo više i bolje? Ili bismo bar trebali. Jednostavno, treba reći da su to izdanja s različitim konceptima, različitim formama, očito idejama, još očitije rješenjima i tako na njih treba gledati. To je jedino ispravno.

No problem jest taj što je “Time I” produkcijski prepoliran, što djeluje poprilično neprirodno, što je u mnogim dijelovima prekompliciran, aranžerski i preraskošan, a pogotovo to što nakon preslušavanja djeluje nedorečeno, da ne kažem nedovršeno. Neovisno o tome što nas u 2013. (valjda) očekuje njegov nastavak. Čak i ta, iako prohladna, melankolična, ali uvijek primamljiva sjevernjačka atmosfera, ovdje je poprilično neuvjerljiva. A album, da se ne zaboravi, govori o ljudskim emocijama tijekom našeg kratkog života i u tome itekako ima prostora i mogućnosti za vjerodostojniji prikaz.

U četrdeset minuta imputirane su tri pjesme i dva instrumentala, sve se međusobno razlikuju, veliki je raspon metalnih subžanrova, od powera, heavya, melodic-deatha, blacka, folka, čak i mekanijih rock melodija, no nijedna od njih nije donijela neku posebnost, nešto što bi ju činilo utjecajnijom od ostalih. Kao što je to bio slučaj s “Winter Madness” i “Starchild” ili, pogotovo, “Death and The Healing”.

Instrumental “When Time Fades Away” ima dosta prirodnjački, srednjevjekovni ambijent, koji podebljavaju žubor vode, puno emocija u akustikama i sjete u gudanjima, četverodijelna “Sons of Winter and Stars” najčvršća je i najžešća (pogotovo u finalnoj trećini) u ne baš jakoj konkurenciji, s dosta grubih vokala, snažnih riffova, slide solaža, blastbeatova, iako clean pjevanja, orkestralije i zborovi nisu zapostavljeni. “Land of Snow and Sorrow” u laganom otvaranju donosi više groovea u gitarama, klavijaturističke hladnoće i grubljeg pjevanja, da bi se brzinski stišala i dominaciju preuzele akustike, mirno solo i zborsko pjevanje, staložene, plutajuće klavijature, kakve-takve tenzije zadržavaju ritam i solo gitare, a finale je stiglo uz malo eksperimentiranja sa synthevima.

“Darkness and Frost” orkestralni je interludij s dominacijom syntheva i akustika, a “Time” možda i najbolja stvar, s miksom srednjih i sporijih ritmova, naglašenom mračnom, apokaliptičnom atmosferom, dominacijom gitara nad odmjerenim i umjerenim orkestralijama, vokalnim modulacijama i razigranim pianom. Iako, stvar koja ni na koji način ne nagovještava da je ovo tek kraj prvog od dva dijela priče, da ima svoj nastavak. Ne može se ne uvažiti činjenica, i to se čuje i osjeća, da se na njemu zaista marljivo radilo, da se pazilo na mnogo detalja, no da se možda malo i previše pazilo da sve ispadne kao treba, taj i takav dojam dosta je jak.

Moglo je to biti i manje razgranato, manje komplicirano, a više kombinatorno-konstruktivno, jer ovo jest album s potencijalom, nepošteno je to mu ne priznati. Sad, što sve mogućnosti očito nisu do kraja iscrpljene, to je drugi par tenisica. U konačnici, možda će nam drugi dio, “Time II”, koji je (navodno) već spreman, otvoriti oči i odčepiti uši, i uz njega ćemo bolje shvatiti starijeg mu brata blizanca. Do tada, stoji sve izneseno.