Vrijeme kao da je stalo

Reunioni glazbenih sastava moda su za sva godišnja doba, to odavno nema apsolutno nikakve dvojbe, pa se uz one poznate, kojekakvi bendovi vraćaju na scenu najavljujući trijumfalne povratke.

Za thrashere Fuck Off ne bi se baš moglo reći da im je povratak trijumfalan, bar ne u širim metalnim okvirima, no činjenica da je jedan od prvih španjolskih thrash metal bendova koji je snimio (i objavio) dugosvirajuće izdanje, izdvaja ga od onih za koje nitko nikada nije čuo, ali se usprkos tome s nestrpljenjem (kao) očekivao njihov povratak.

Fuck Off je osnovan 1986. godine, dvije godine zatim nakratko bio Destroy, pa je ipak pod originalnim imenom objavio dva studijska albuma, “Another Sacrifice (1988.) i “Hell On Earth” (1990.), a nakon toga se raspao. Gitarist Pep Casas, koji nije bio iz ‘reda osnivača’, zaštitio je ‘brand’, pa su mu kolege 2001. godine osnovali bend pod drugim imenom, da bi on bez njih 2006. ponovno snimio “Hell On Earth”. U konačnici, 2010. je ponovno pokrenuo Fuck Off, no osim pjevača Joea Bolta svi su ga drugi bivši kompanjoni odbili. Novooformljena postava nije se dugo zadržala na okupu, pa je 2013. Pep okupio novu, u kojoj su pjevač Albert Gracia, basist Zappa i bubnjar Ferran.Povratnički album “Smile As You Kill” treći je u karijeri benda ili barem onog što je od njega ostalo i zvuči baš kao da smo u sredini osamdesetih. Kao da je snimljen prije jedno 26-27 godina, svo to vrijeme bio zamrznut u kapsuli i sada ubačen u kazetofone. Prije svega, produkcija je na razini tog perioda, no ne baš da zvuči retro, prije neki demo stil, u najboljoj verziji kao pretprodukcija tih vremena, iako se Dan Swanö na masteru potrudio da im dadne finalnu snagu. Pjesme su pune klišeja, djeluju neobrađeno, kao da ne postoji vrijeme između zadnjeg i ovog albuma, a i očito je višegodišnje snimanje s različitim glazbenicima uzelo svoj danak, pa je tako, npr., pjesmu “Gardens of Stone” otpjevao spomenuti Joe.

Naslovi su stilski thrash/heavy orijentacije, s dosta melodičnih riffova, samim tim i nešto manje gitarske agresivnosti nego je to neko nepisano pravilo thrasha, pa s gomiletinom zavijajuće-proklizavajućih solaža, kombinatornih bubnjeva kao najboljeg instrumentalnog segmenta, te sterilnih, jednoobraznih bas dijelova, koji i nisu baš neko snažno ritmičko uporište. Vokali su isto ‘tu negdje’, malo bi, a malo opet ne bi bili energični, katkad djeluju totalno razvaljujuće raspoloženi, katkad kao da im je svejedno, zato je posebno dobro da su pokriveni back pjevanja, koliko god da ona bila očekivana i uobičajena. Jednostavno, dobro je to, ali pjesmama nekako nedostaje uobličenosti, uživljenosti, želje za progresivnošću, prejednostavne su, kao da u njima nema dovoljno vatre i album prođe, a da je teško procijeniti koja bi bila zanimljivija od ostalih. Možda ipak “Azor“, pjesma koja dijelom ima ono što nedostaje ostatku albuma, a to je konstruktivnost, konkretnost, uobličena poliritmičnost, kontinuirani intenzitet i napetost.

“Smile As You Kill” stvar je s najviše thrash/speed karakteristika, s brzim bubnjanjem, grubljim, distorziranijim riffovima i više agresije u vokalima, “The Priest” kombinira usporeniji heavy početak i thrasersko ubrzavanje s mnoštvom vokalnih dupliranja, a nova verzija “People in War“, prvotno snimljena 1987. za prvi EP benda, dokaz je da je za ovaj bend vrijeme odavno stalo. “Impera la Corrupcion” je konkretnija stvar s više kombinatorike u gitarama i basu, kontinuirano brzim ritmom i zadovoljavajućim vokalnim sekcijama, a “Long Live Rock & Roll” pristojno je odsvirana, ali opet, jedan pravi thrash metal bend ovu bi sjajnu, izrazito potentnu pjesmu doslovce razvalio na molekule.

Evidentno je da povratkom Fuck Offa thrash metal svijet nije ništa posebno dobio, niti pak je gubio kad ga nije bilo. Jednostavno, to je bend (i album) za ‘tu negdje’, bez kojega se može, ali isto tako, nije neka smetnja ako se baš nađe na putu.