Vratio se Dino Cazares

Nekad mi zbilja nije jasan princip najveće izdavačke kuće Roadrunner Records, koja je usvojila neke kaotične načine, razloge i kriterije tjeranja svojih bendova i potpisivanja novih. Znam da je sve to skupa veliki biznis koji ne dozvoljava posrtanje i ‘nedajbože’ lošu prodaju albuma, ali u cijeloj priči možda bi ipak trebalo imati malo ljudskosti i naučiti ponešto iz primjera Machine Heada, jedinog benda koji su otjerali pa ponovno vratili.

Ovdje nije riječ o Machine Headu, već o Fear Factoryu. Odnosno, nije riječ ni o Fear Factoryu, već o novom bendu njihovog bivšeg gitarista Dine Cazaresa – Divine Heresy.

Fear Factory su se održali na okupu bez njega, i vjerno i marljivo naštancali još nekoliko albuma, ali očito nedovoljno dobrih za veliki Roadrunner, pa su zatim lutali svijetom, a trenutno čak nemaju ni izdavača. S druge strane, valjda je simpatično dati priliku nekom mladom bendu da proba iskoristiti odličnu reklamu.

Ali, Divine Heresy nije niti mlad bend niti je nešto novo u cijelom metal svijetu. Riječ je o konačnom ispunjenju sna bucmastog sedmožičanog cara da složi brutalan, ekstremni i brzi industrijalni death metal bend u kojem će voditi glavnu riječ.

Kad album krene naslovnom ‘stvarčugom’ “Bleed The Fifth“, sve neodoljivo podsjeća na album “Demanufacture” pa se postavlja pitanje je li to jednostavno igranje na sigurno ili je Dino zbilja obožavao taj album i htio s bivšim kolegama snimiti još takvih.

“Failed Creation” ima čak i totalni Fear Factory vokal, koji povremeno prerasta u jedan siromašniji Killswitch Engage, a jedna od rijetkih zanimljivijih u moru brutalnih ratničkih riffova je “Rise Of The Scorned“.

Početkom albuma ispucali su sve što su htjeli reći pa se ostatak krpa za time i sirovo do bola pokazuje istrzavanje kao ispaljeno iz strojnice, jebeno brzo bubnjanje Tim Yeunga (Hate Eternal) i vokale Tommy Vexta, već je spomenuto, puno Fear Factorya i malo Killswitch Engage (na pokojem refrenu).

Na kraju, zbilja ne znam zašto, stavljena je jedna ljigava laganica “Closure” u stilu “The End” s kompilacije Roadrunner United, također napisane od Dino “Buco-Debeljuco” Cazaresa.

Možda se kroz ovaj tekst malo previše proteže ime njegovog bivšeg benda, ali to je apsolutno očekivano i logično, jer čak ni oni od toga ne bježe. Ovo je zbilja žestok i brz album, i mora nam svima biti drago što se Dino vratio u ovakvoj formi – najžešći u životu, ali isto tako mora se priznati da ovo definitivno nema kapacitete za neke velike uspjehe i nema apsolutno nikakve šanse da snime još jedan album za istog izdavača.

Album od kojeg vam se tresu gaće nije nešto posebno loš, ali ne želim ni pomišljati koliko bi neprimjetan bio njegov izlazak da na njemu ne svira Dino Cazares i da ga nije producirao Logan Mader.